U svijetu u kojem je užurbani ritam života postao norma, Robert Sivonjić iz Koprivnice pronašao je svoj kutak mira – kroz ritual pušenja lule.
Za njega to nije tek navika, već umjetnost, način opuštanja i povratka starinskim užicima.
– Nisam pušač cigareta.Trebalo mi je nešto što će me smiriti. Vidio sam prijatelja kako puši lulu i odlučio pokušati. On mi je dao savjet – lula nije za žurbu, ona je za guštanje, za mir – započeo je.
Robertova najdraža lula ima zakrivljeni oblik u obliku slova “S”.
– Svaka lula se odabire prema licu i glavi, a meni taj zakrivljeni oblik najbolje pristaje. Postoje razni oblici, veći i manji, s usnicima koji su ravni ili zakrivljeni – objašnjava.
No, iza svake lule krije se priča.
– Kad god zapalim lulu koju mi je poklonio prijatelj Darko Vincek, odmah se sjetim njega. Ta povezanost je čarobna – svaka lula ima dušu, uspomenu – ističe.
Povijest lule: od Indijanaca do europskih dvorova
Kako bi bolje razumio ovaj hobi, RobI (kako voli da ga se zove) je istražio povijest lule. Sve počinje s Indijancima, koji su koristili posebne lule u obredima, poznate kao „lule mira“. Nakon otkrića Amerike, Kolumbo je u Europu donio duhan, koji se u početku koristio kao lijek.
– Prve lule bile su glomazne, izrađene od gline ili kukuruzovine. U 18. stoljeću počele su se izrađivati manje i elegantnije lule. Na europskim dvorovima koristile su se kvalitenije, dok je sirotinja koristila jednostavnije materijale – objašnjava.
Robert ističe i raznolikost materijala danas.
– Lule se izrađuju od drveta poput masline, hrasta ili brijesta, pa čak i od gline i keramike. Svaki materijal daje posebnu notu okusu duhana. Ne mogu izvodjiti od kojeg materijala je nabolja, to je kao da ja vas pitam koji vam je kolač bolji – dodaje kroz smijeh.
Ritual pušenja – polako i s pažnjom
Pušenje lule nije samo paljenje duhana; to je cijeli proces.
– Prvo se lula puni duhanom u tri sloja – na dno ide mekši sloj, dok se na vrhu malo stisne. Važno je ostaviti prostora da zrak cirkulira. Ako previše vučete, lula se može jako zagrijati, pa čak i “skuriti” – objašnjava.
Iskustvo nije uvijek bilo savršeno, no preko ljeta je posebni gušt.
– U počecima sam zapalio jednu novu trenirku, nije to samo tako. Ali, kad sve posložiš kako treba, gušt je neusporediv. Pogotovo na moru – lula u jednom smjeru, pogled u drugom. Divota – ističe.
Čišćenje lula – važan dio rituala
Održavanje lule jednako je važno kao i sam ritual pušenja.
– Kad se lula ugasi, pepeo se istrese. Za čišćenje koristim mekane štapiće jer četkice mogu “izgrebati” usnik. Higijena je ključna, usnik se mora redovito čistiti – govori.
Predrasude i moderni uživatelji
Iako pušenje lula ima starinski štih, Robert primjećuje kako sve više mladih puši lule.
– Ljudi me znaju zezati: “Gle starčeka, što to radiš od sebe.” Ali, u Zagrebu i drugim gradovima često vidim mlade kako puše lule. To me veseli, jer lula nije samo za starije – kaže kroz smijeh.
Robert naglašava razliku između pušenja lule i cigareta.
– Cigarete su mehaničke, dok je lula ritual. Uvijek pušim u prostoru za pušače, ali ako nekome smeta, poštujem to. Sve treba raditi s mjerom – dodaje.
Okusi duhana – za svačiji gušt
Jedan od razloga zašto voli pušenje lule su razni okusi duhana.
– Duhani mogu mirisati na čokoladu, voće… Milina. To nije samo miris, to je cijeli doživljaj – kaže.
Lula kao dio života
Uz ljubav prema lulama, Robert nalazi vrijeme i za sport. Igra nogomet s veteranskom ekipom u Reki, a slobodne trenutke provodi s obitelji. Rođen je u Zagrebu, djetinjstvo je proveo u Hlebinama, no živi u Koprivnici.
No najveći gušt uz more je i njegov ljetnikovac, a u skorije vrijeme volio bi doći u svojoj kolekciji i do brojke 100.
– Ljeti sjednem u ljetnikovac, zapalim lulu i samo uživam u miru. To su trenuci za pamćenje. Kroz određeno vrijeme volio bi još više imati lula, barem 100 – zaključuje.
