Za Antala Pappa može se reći kako je od malena “imao žicu” za sviranje stoga ni ne čudi što danas živi glazbu – basist je u renomiranom ansamblu Zagrebačkih solista, profesor je kontrabasa na Muzičkoj akademiji, a i dugogodišnji je član Zagrebačke filharmonije.
Njegov glazbeni put počeo je dosta rano. Otac mu je također glazbenik i profesor glazbene kulture koji mu je od malena skretao pažnju na glazbu. Bez njega i filharmonije, kako i sam kaže, ne bi bio ovdje gdje je danas.
– Bez njega ništa. On je jedna glazbena figura u mom životu od koje sve ide. Kod kuće se uvijek sviralo. Prije kontrabasa svirao sam tamburu kod tate, najprije u Kulturno-umjetničkom društvu pa u tamburaškom orkestru što mi je dalo jednu finu podlogu za orkestralno sviranje i opće razumijevanje glazbe. Bitno je najprije poznavanje naše, hrvatske tradicijske glazbe da bi se uopće moglo nadograđivati sve ovo drugo – govori Papp.
Glazbeni počeci
Kontrabas je prvi put primio u ruke s 25 godina, a prije toga, osim tambure, svirao je i bass gitaru u bendovima Bludnice i Ščukin Berek.
– Oduvijek sam mislio da je glazba kao poziv. Super je otići na probu s bendom, svirati i otići na koncert, no vrlo se brzo čovjek mora vratiti u normalu, mora otići na posao, fakultet ili što već. Razmišljao sam kako bi bilo puno bolje kada bi mogao živjeti tu glazbu, tako da je za mene pravi put zapravo bilo školovanje. Prve satove kontrabasa dao mi je naš Koprivničanac Danijel Kivač. Zatim sam otišao u srednju glazbenu školu u Varaždin gdje mi je satove kontrabasa držao profesor Dragutin Pleše, a 2003. godine sam upisao Muzičku akademiju u Zagrebu u klasi profesora Maria Ivelje – prisjeća se i dodaje kako po završetku počinje raditi u Simfonijskom orkestru HRT-a.
Audicija za Zagrebačke soliste i prvi solo debi
Antala je glazba odvela i u njemački Freiburg gdje započinje usavršavanje kod uvaženog profesora Bože Paradžika, a ubrzo počinje raditi i u Filharmonijskom orkestru Freiburga. Po povratku u Hrvatsku radio je u Zagrebačkoj filharmoniji, a nakon toga je primljen u Zagrebačke soliste.
– Na audicije za Zagrebačke soliste bude pozvan određen broj ljudi. One izgledaju tako da svirate tri runde, a za svaku od njih trebate prolaz da biste ušli u finale u kojem se između dvoje bira tko će postati članom ansambla. Nakon audicije slijedi probna godina koja je dosta stresna i nerijetko se dogodi da je ljudi ne polože. Ja sam se položio i sada sam punopravni član solista već tri godine i doista uživam- objašnjava Papp.
Zanimljivo, na pozicija kontrabasista u Zagrebačkim solistima naslijedio je upravo svog profesora Marija Ivelju s kojim je i dan danas u kontaktu.
– Sretan je zbog mene. Ostali smo veliki prijatelji i u kontaktu smo barem jednom tjedno da čuje kako sam i da me savjetuje – ističe.
Nedavno, Antal je imao svoj solo debi uz ansambl. Zagrebački solisti tom su prilikom izveli skladbu “Solisti” hrvatskog suvremenog skladatelja Silvija Foretića koju je za njih skladao u povodu njihove 60. obljetnice, a odsvirali su i Concertino za kontrabas i gudače Milka Kelemena.
– Mi u ansamblu veliku težinu stavljamo na izvođenje hrvatskih autora jer danas Mozarta izvodi svatko. Mislim da je to naš zadatak i da nam to dosta dobro ide. Ipak, za zadnju skladbu na koncertu odabrali smo Mozartov Klavirski kvintet u g-molu kojeg smo obradili za malo veći ansambl. Cjelokupni koncert smo pripremali oko tri tjedna, a prije toga imali smo dvije svirke – u Slatini na Kelemenovim danima, te u Vukovaru – govori.
“Za dobro sviranje potrebno je puno vježbanja”
Jedan dan u životu profesionalnog glazbenika počinje relativno kasno, a razlog tome su duge probe, vježbe i pripreme prethodnoga dana. Sama proba ansambla traje oko tri sata, a nakon toga slijede solo vježbe koje su itekako važne. Svaki glazbenik zna da je predanost ključ, a za zdravo sviranje nema prečaca. Svaki pokret prstiju, svaki ton i vibrato moraju biti pažljivo usavršavani.
– Morate raditi jer za svako dobro sviranje morate puno vježbati. Sve je zapravo dosta bajkovito i lijepo. To je ono što sam vam rekao, jednostavno živite glazbu – ništa nije teško, volite to i svaki dan gledate da budete malo bolji, da ton koji proizvedete bude malo ljepši, da vibrato bude dobar – napominje Papp.
Svoju ljubav prema glazbi Antal nastoji prenijeti kao profesor kontrabasa na svoje učenike na Muzičkoj akademiji. Uzor mu je njegov otac koji je odgojio mnoge koprivničke glazbenike.
– Uvijek gledam njega i njegovu metodu. Nastojim biti blag i pravedan. Ne volim kašnjenja i dok netko ne vježba dovoljno, ali onda, mogu i to shvatiti. Pokušavam ih motivirat da pronađu tu ljubav, da čuju taj ton u sebi i da ga slijede. Težak je to posao – napominje.
Živjeti glazbu
Prava glazba dolazi iz ljubavi i predanosti, a kada je volimo, postaje dio nas. Zato je važno pronaći tu iskru i unutarnji zanos koji nas vodi. Često možemo pročitati ili čuti izraz “živjeti glazbu”, a Antal Papp objasnio je što to znači za njega.
– Jednom kada vam se dogodi taj trenutak, tada više nema potrebe razmišljati ni o čemu drugom. Ako se prepoznajete u tom osjećaju, ako volite glazbu tako, tada je to više od poziva ili zanimanja. Međutim, ako te ljubavi nema, glazba postaje tek običan posao. Sviranje se svodi na mehaničko odrađivanje zadataka, bez prave povezanosti. I tada se to čuje. Svaki takt, zvuk i svaka nota nosi dio vas i vaših emocija. Glazba postaje svijet u kojem se gubite i pronalazite u isto vrijeme – zaključuje Papp.
Ovaj članak sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
