Šibenik u prvenstvu i u Kupu, Lokomotiva, Varaždin, Istra, Osijek i Dinamo. Klubovi su to s kojima su nogometaši Slaven Belupa odmjerili snage u proteklih sedam utakmica, a da pritom nisu zabilježili poraz.
Nakon rezultatske krize, Slavenaši nisu izgubili od kraja listopada, a u to su vrijeme, uz Kup utakmicu sa Šibenikom koju su dobili, u domaćem prvenstvu ostvarili tri pobjede i tri remija.
Na klupu Slavena početkom rujna sjeo je Mario Kovačević, a povod za razgovor s trenerom bio je upravo uspješan rezultatski niz uz osvrt na dolazak u klub, epitete i komplimente koje dobiva u zadnje vrijeme, životne okolnosti…
Za poraz ne znate u zadnjih sedam službenih utakmica. Za početak, kako ste vi zadovoljni pozitivnim rezultatskim nizom, posebice nakon remija s Dinamom?
Sretni smo, radimo sve da bi sve bilo pozitivno. Od prvog dana dolaska u Slaven Belupo oko sebe širim pozitivu i u zadnjim se utakmicama pokazalo da je to bilo ispravno. Radimo dobro, no nažalost, prije ovih zadnjih sedam utakmica neke ipak rezultatski nisu bile dobre, iako smo mi igrali dobro. Stalno ponavljam kao papiga – igra donosi rezultat, a u zadnjih sedam utakmica jako me veseli prolazak među osam najboljih u Hrvatskom nogometnom kupu. Rezultatski smo sada jako dobri i želja nam je tako i nastaviti.
Klupu Slaven Belupa preuzeli ste u trenutku dok je klub bio na začelju tablice i u velikoj rezultatskoj krizi. Koliko je situacija tada bila teška i koje ste sve korake u startu morali poduzeti da stvari sada, nekoliko mjeseci kasnije, sjednu na svoje mjesto?
Cijeli sam život u nogometu i poštujem nogometne postulate, a ako pričamo u prenesenom značenju, po dolasku na klupu rekao sam da je momčad neuštimani orkestar. Puno je igrača dolazilo tijekom priprema i nije to bilo lako uigrati. Prvo i osnovno mi je bilo da igrače još više zbližim pa da budu svjesni gdje igraju i da poštuju klub. To sam prvo tražio od njih jer sam imao osjećaj da ne poštuju svi Slaven i grad iz kojeg on je. Tako smo se i dogovorili – da budemo tu i da volimo svoj klub, odnosno da se dajemo jedan za drugoga. To je najbitnije jer igrači u svlačionici moraju biti prijatelji i jedan drugog podržavati. Neću sad govoriti imena, no neki igrači koji to nisu prihvatili su i otpali, ali većina ih je to ipak prihvatila. Imamo kvalitetne igrače koji to pokazuju na terenu, a uz sve to, dali smo priliku i mladim igračima i mislim da smo na dobrom putu, ali pred nama je još jako puno teškog rada.
Koliko veliku ulogu igra “klik” trenera s momčadi koju vodi, odnosno mislite li da je u ključnim trenucima na terenu taj “klik” presudan za uspjeh? Može li svaki trener voditi svaku momčad?
Kakav je trener, takvi su i igrači. Bio sam u Slavenu pet prelijepih godina kao igrač pa sam po dolasku znao što me čeka, a i na kraju krajeva živim blizu, u Varaždinu, pa sam Slaven nekako uvijek smatrao svojim klubom. Moram pohvaliti svoj stručni stožer koji sam složio, mislim da imam najbolji stožer koji jedan trener može imati. Tu su prije svega pomoćni treneri koji su djeca ovog kluba i bili su vrhunski seniorski igrači, stvarno sam sretan i ponosan što su tu. Želio sam da imamo domaći štih i oni su tu da na igrače prenesu ljubav prema klubu. Tu su još kondicijski treneri, a moram pohvaliti i fizioterapeute, domara… Svi smo klapa i dok to igrači vide, onda i oni moraju biti takvi. Vidi se da igrače svaku utakmicu dobro pripremamo, imamo i dobre analize, a to je ono najbitnije što stožer radi i zato sam prezadovoljan, a to se vidi i kroz rezultat. Mislim da smo svi kliknuli jer vjerujte mi, nije lako voditi ovu svlačionicu, ima tu i puno starijih igrača koji su mnogo toga prošli, no nikad se nisam ničega bojao – uvijek sam ja primjer i dajem cijeloga sebe, iako mogu griješiti. Ipak, trenutno je postulat našeg kluba davati sve od sebe i željeti više.
Zbog svega spomenutog zovu vas čudotvorcem, zvijezdom i herojem, no vi za sebe tvrdite da ste “samo” trener. Laskaju li vam ovi komplimenti i pozitivan odjek u čitavoj javnosti i u kojoj mjeri vam je takva prepoznatljivost važna za samopouzdanje i kao poticaj za daljnji rad?
Prije svega sam običan čovjek koji voli ljude i svoj posao, a zbog kluba mi je drago odrađivati sve ovo za javnost. Znate i sami da sam u zadnje vrijeme prošao neke stvari pa sam još više “bitan” javnosti, no kao trener gledam sportske rezultate i nikad sebe nisam hvalio. To ljudi cijene i poštuju, i drago mi je zbog toga. Najbitniji je rezultat, želim biti pravi sportaš uzdignutog čela i primjer svojim kolegama da se kroz pošten rad i bez povlačenja za ruku sve može postići. Ništa nikome nisam dužan, već imam to bogatstvo da mogu doći pred igrače i tako trenirati. I dalje ću biti takav, a nadam se da će to pratiti i rezultati.
U kojoj je mjeri vaša životna priča, i nogometna i nenogometna, utjecala na ono što i kako radite danas? Koliko ste rasli, ali i padali zajedno s okolnostima vlastitog života i na koji ste način te okolnosti prenijeli u nogomet?
Dogodile su mi se neke životne okolnosti, tako je nažalost bilo. Imao sam prelijepo djetinjstvo i bio u najljepšem gradu na svijetu, a onda se desilo ono što se desilo. Nakon svega toga nisam znao kamo dolazim, no u ovom kraju u kojem sam ostao mi je prelijepo i želio sam mu dati nešto zauzvrat, prvo kao igrač, a sada i kao trener. Uz to, sretan sam što sam na vrijeme otkrio svoju bolest jer u protivnom možda mi sada ovdje ne bismo pričali. Sve je sada dobro i to mi je najbitnije zbog moje obitelji. Bio sam spreman početi sve ispočetka, želio sam svima pokazati da svoj posao i dalje znam raditi kao što sam ga radio i prije. Sad dok sam zdrav, dok su mi doktori kazali da mogu raditi, zahvalan sam Upravi Slavena na ukazanoj prilici jer znate kako je, svi su rekli “Pa on je bolestan”. No, ja sam hvala Bogu izliječen i ne bih nikad riskirao da naštetim sebi ili klubu, odnosno ne bih radio ovaj posao da ga ne mogu raditi kao prije. Zato sam zahvalan svima koji su u ovom klubu vjerovali u mene, a moja je želja vratiti im sve to na najbolji mogući način – dobrim i poštenim radom. Nije lako, no zasad ide dobro i to me veseli, veseli me taj posao i veseli me što sam ovdje gdje jesam. Sad sam sretan.
Vratimo se za kraj ponovno na sportsku priču Slavena. U petak igrate domaću utakmicu protiv Gorice koja je osmoplasirana s 15 bodova, odnosno broji dva boda manje od vas.
Ljut sam na sebe i na odigrane utakmice sa Šibenikom i Goricom, trebali smo ih pobijediti i svjesni smo kakva nas utakmica čeka u petak. Evo, vidjeli ste, Gorica je pobijedila Hajduk, ali veselimo se jer je to zadnja utakmica koju ćemo ove godine igrati pred domaćom publikom. Znam da Podravci vole svoj klub i ovim ih putem pozivam na stadion. Gorica je sada puna samopouzdanja, no takvi smo i mi pa će utakmica biti dobra i otvorena, siguran sam. Imamo problema s ozljedama i tereni su malo teški za trenirati, no trudimo se i radimo. Dat ćemo sve od sebe da pobijedimo Goricu pa da se s našim navijačima proveselimo, a onda odradimo i Rijeku pa ćemo razmišljati dalje.
