Vedran Šikić, nastavnik geografije u Srednjoj školi Koprivnica već gotovo 20 godina, kroz svoje profesionalno i privatno djelovanje spaja struku i strast.
Njegov pristup nastavi temelji se na stvaranju opuštene i inspirativne atmosfere u kojoj učenici rado sudjeluju.
– Malo mi je nezahvalno pričati o sebi kao nastavniku, ali nekako mislim da imam dosta opušten pristup radu s učenicima, ne forsiram neku strogoću. Ugodnije se osjećam u razredu kada je opuštena atmosfera i kada vidim da učenici nisu u nekom grču, a mislim da se i većina njih tada osjeća bolje – kaže Šikić, poznat po tome što učenike potiče da geografiju ne doživljavaju samo kao teoriju, već i kao dio svakodnevnog života.
U slobodno vrijeme, Vedran uživa u putovanjima, boravku u prirodi i druženju s obitelji i prijateljima. Ta ljubav prema prirodi i ljudima bila je ključna za pokretanje njegovog projekta “Nestajući zavičaj”, kojim dokumentira male, gotovo napuštene zajednice u okolici Koprivnice.
Kako je nastao projekt “Nestajući zavičaj”?
Sve je počelo s biciklom i kartom. Vedran već godinama biciklira kroz podravski kraj, prolazeći kroz mnoga malena sela.
– Krajem prošle godine razmišljao sam kako bi bilo zanimljivo napraviti album sa slikama svih sela s manje od 50 stanovnika u okolici Koprivnice. Na digitalnoj karti ucrtao sam krug od 20 kilometara oko grada i pronašao podatke na Državnom zavodu za statistiku – prisjeća se.
Shvatio je da su neka sela u statistici imala više od 50 stanovnika, ali je predvidio da su stvarni brojevi manji. Stoga je odlučio uključiti i sela s manje od 60 stanovnika, uvjeren da bi danas, nekoliko godina nakon posljednjeg popisa, ta brojka bila točnija. Tako je na popisu završilo 37 sela koja je tijekom 2024. obilazio biciklom, dokumentirajući ih kamerom i bilježeći njihove priče.
– Obavio sam desetak vožnji u proljeće i još nekoliko u studenom. Ukupno sam prešao 550 kilometara biciklom, a svaka ruta zahtijevala je pažljivo planiranje. Sve sam fotografije snimio s bicikla, nijedna nije iz automobila, jer mi je važno da svaku scenu doživim iz prve ruke – objašnjava.
Iako je povremeno bilo fizički zahtjevno, Vedran nije odustajao.
– Prevelikog umora nije bilo jer imam već dosta kilometara u nogama, jedino mi je zadnja ruta prema selima oko Vojakovca bila zaista naporna. Vjetar u prsa, zamor materijala od prijašnjih vožnji i sama zahtjevnost rute od preko 75 kilometara i gotovo 1000 metara visinske razlike učinili su svoje i jedva sam čekao da se dovučem od nagradne pive za kraj projekta u trgovini u Lepavini do Koprivnice – govori.
Reakcija ljudi
U sklopu projekta, Vedran je razgovarao s petnaestak mještana koji su mu svojim pričama otvorili prozor u život ovih zajednica.
– U Velikoj Branjskoj susreo sam stariju gospođu pravoslavne vjere koja je s puno ljubavi govorila o Zagorcima iz Male Branjske. Rekla mi je: ‘Najbolji su ljudi na svijetu.’ To mi je ostalo urezano u sjećanje – prisjeća se Vedran, dodajući da su ljudi u tim selima poznati po slozi i dobrim odnosima bez obzira na vjeru i narodnost.
Jedan od upečatljivijih trenutaka zbio se u Pobrđanima Vojakovačkim.
– Bila je to posljednja, najteža ruta, a seljani su me pozvali u vikendicu. Poslužili su kobasice, špek i gemišt. Tamo sam proveo nekoliko sati u odličnom društvu – prava slika gostoljubivosti – priča.
Među mnogim anegdotama, Vedran se sjeća i kombi trgovine u Maloj Rasinjici, iza koje ga je iznenadio veliki pas.
– Sigurno sam tada postavio brzinski biciklistički rekord na toj relaciji – kaže kroz smijeh.
Tu su i sjećanja na simpatične ovčice u Jankovcu te dječaka iz Male Branjske koji se utrkivao s njim na biciklu.
– Bilo mi je fora i utrkivanje s dječakom u Maloj Branjskoj, bilo mu je baš drago da je neki nepoznati striček došao u selo smiješno obučen. Upečatljiv je bio i skromni pastir sa svojim ovcama uz napuštene kuće u Srdincu, tih par fotografija su mi možda i najupečatljivije u cijelom projektu – prisjeća se.
Zašto sela nestaju?
Vedranova istraživanja pokazala su da su ključni razlozi za nestanak sela prometna izoliranost i gospodarska zapostavljenost.
– Neka sela, poput Kostadinovca, još uvijek nemaju asfaltirane ceste. Ljudi se sele u gradove zbog boljih prilika, a ova sela ostaju bez mladih – objašnjava.
Uz to, Vedran naglašava da su demografski trendovi neumoljivi.
– Stanovništvo u ovim selima stari, a prirodni prirast je negativan. Tri sela imaju manje od 10 stanovnika, a desetak ih ima manje od 20. U dogledno vrijeme neka od tih sela više neće imati nikoga – priča.
Kulturno bogatstvo i prirodna ljepota
Iako sela izumiru, Vedran ističe njihovu kulturnu i povijesnu važnost.
– U mnogim selima nalaze se spomenici iz Drugog svjetskog rata, pravoslavne crkve i katoličke kapelice. To su neprocjenjivi dijelovi naše povijesti koji svjedoče o složenim, ali bogatim povijesnim procesima – kaže.
Što se prirodnih bogatstava tiče, većina tih sela nalazi se u brežuljkastim područjima pogodnima za stočarstvo i šumarstvo.
– Ljudi se uglavnom bave poljoprivredom i stočarstvom, ali uslužne djelatnosti i obrti gotovo da ne postoje. To dodatno otežava opstanak – priča.
Planovi za budućnost
Projekt “Nestajući zavičaj” već je dobio formu kroz predavanja koja Vedran održava u Koprivnici i okolici, a dugoročni plan uključuje izradu monografije.
– Odabrao sam 400 fotografija i pripremio prezentaciju s povijesnim i demografskim podacima o svakom selu. Želim da se za ova mjesta čuje dok još postoje – ističe.
Vedran Šikić svojim projektom pokazuje kako pojedinac može biti čuvar povijesti i glas onih čije se zajednice polako gase. Njegov rad nije samo svjedočanstvo o prošlosti, već i poziv na razmišljanje o budućnosti.
– Ako išta, želim da se priče i sjećanja na ova sela očuvaju, jer su one dio našeg identiteta – zaključuje.
Dodajmo na kraju, kako je promocija projekta bila u Srednjoj školi Koprivnica prije nekoliko dana, a sve detalje oko projekta možete saznati i 30. prosinca u KKC Pixel te 22. siječnja u koprivničkoj Knjižnici.
