Svjetski dan romskog jezika koji je proteklog tjedna obilježen 15. put simbolizira važnost očuvanja kulturnog identiteta i jezika jednog od najstarijih naroda u Europi – Roma.
Ovaj jezik, poznat kao romani ćib ne samo da je sredstvo komunikacije, već nosi duboko ukorijenjenu povijest, tradiciju i način života koji je, kroz generacije, oblikovao romsku zajednicu.
Unatoč raznolikosti dijalekata romski jezik je u osnovi jedinstven, a njegova varijacija između različitih regija često može biti toliko velika da su govornici iz različitih dijalekatskih područja teško razumljivi jedni drugima.
Standardni oblik romskog jezika ima 37 slova u svojoj abecedi, u usporedbi s hrvatskom abecedom koja ih ima 30.
Slađana Oršuš i Vedran Čelik, sestra i brat iz koprivničkog prigradskog naselja Reka, poput mnogih Roma zadržali su svoj jezik, ali govore ga u kombinaciji s hrvatskim.
– Učili smo kombinirano. Pričamo romski, ali uvijek ubacimo i hrvatske riječi. Možemo reći da pričamo pola-pola. To je jednostavnije jer se nekada teško sjetiti točnih romskih riječi – objašnjavaju nam.
Iako pričaju malo hrvatski pa malo romski, smatraju da nisu zaboravili svoj materinski jezik.
– Ne možemo reći da smo zaboravili jezik, ali jednostavno ne znamo uvijek kako se koja riječ točno izgovara. Kao mlađa generacija, nemamo puno prilika da netko od starijih objasni te stvari. I onda si olakšavamo, koristimo ono što znamo – kaže Slađana.
Njihov način govora, koji je mješavina dvaju jezika, rezultat je i činjenice da žive izvan romskih naselja, u sredini gdje su svakodnevno okruženi Hrvatima i hrvatskim jezikom. Prisutnost hrvatskog jezika u njihovom okruženju oblikovala je njihovu svakodnevnu komunikaciju.
– Kada živite izvan romskog naselja, stalno ste u kontaktu s drugim ljudima, a to uključuje i jezik. Romski jezik je i dalje prisutan, ali s vremenom počinjete sve više koristiti hrvatski jer jednostavno morate. Bez toga, bilo bi jako teško funkcionirati u društvu. Iako zadržavamo svoj jezik, nije uvijek lako izgovoriti sve točno, pa zato koristimo oboje – objašnjava Vedran.
Iako živimo u društvu koje je često podijeljeno i u kojem su mnoge generacije suočene s jezičnim barijerama, oni smatraju da njihovoj djeci ništa nije teško.
– Naša djeca jako dobro govore hrvatski, čak uče i još jedan strani jezik. Rekli bismo da je u romskim naseljima situacija malo teža jer starije generacije ne znaju dobro hrvatski, a time ni djeca. Tako djeca koja dobro znaju hrvatski i romski, učiteljici prevedu na hrvatski, a prijateljima na romski. Isto tako, učiteljice i ostala djeca pokazuju interes za romskim jezikom pa svi međusobno uče – pričaju.
Također, slažu se da je sve stvar odgoja.
– Naša djeca išla su u vrtić, potičemo ih na obrazovanje i socijalizaciju. Želimo da budu obrazovani i dobri ljudi. To je najvažniji cilj, jer obrazovanje nije samo način za napredak u društvu, nego i put prema poštovanju svih kultura pa tako i naše – zaključuju Slađana i Vedran.
