Koprivnički književnik Marko Gregur nedavno je objavio svoj novi roman pod nazivom “Ekspozicija tame”.
Bila je to prilika da porazgovaramo o novom djelu, o tome kako gleda na književne promocije, otkrio nam je kako se dogodi moment “evo želim pisati o tome i tome, to će biti tema romana”. Objasnio nam je i kako je to živjeti život književnika u Hrvatskoj, a s nama je podijelio i što voli čitati, onako za gušt.
Izašao je vaš novi roman pod nazivom “Ekspozicija tame”. Možete li nam za početak reći nešto više o romanu, a da čitateljima ne otkrijete previše?
Glavni lik i pripovjedač romana je dječak, kasnije muškarac, čiji je nadimak Mračnjak, a događa se u razdoblju prve polovice 20. stoljeća u malom podravskom selu, nazvanom Viro. Imaginarno je to selo, sastavljeno od fragmenata naših podravskih sela, uglavnom od Koprivnice prema Đurđevcu, a kuća u kojoj se dosta toga događa i važna je za roman, stvarna je kuća u Novigradu Podravskom.
Pripovjedač kao dječak oslijepi pa sve promjene doživljava u kretnjama ljudi, u onome što prsti rade i po pričama drugih ljudi. Ovo posljednje zapravo je kod većine isto – uglavnom žmirimo kad nam stvari govore oni u čije priče i istine želimo vjerovati. Postojalo je nekad vjerovanje o kojemu pišem u romanu kako se onima koji su umrli otvorenih očiju na oči stavljalo kovanice, da bi im duša našla spasenje i pokapali su se s njima. Tako se zapravo, ovo više nije vjerovanje, nego razmišljanje koje me vodilo u pisanju, novcem zatvara pogled, samo što to više ne kreće sa smrću nego sve ranije u životu, pa je pitanje za koga žmirimo i za koga gledamo, s novčićima na očima. Mračnjaka ne treba potkupljivati, jer on ne vidi, i to me zanimalo: koliko su ljudi tada bili slijepi? Odnosno, koliko su mogli znati o događajima koji su ih snašli, i tko su bili ti ljudi koji su im prenosili informacije kojima su vjerovali, recimo 1915., u jednom selu, udaljenom 15-ak kilometara od prvoga gradića.
Što se fabule tiče, Mračnjak je razapet između dvije obitelji, one vlastite, raspadnute i siromašne te bogate cincarske obitelji Aviro koja mu nudi pogled u bolji svijet, kojemu želi pripadati. Kako se približava Drugi svjetski rat sve se mijenja pa dolazi do promjena i izdaja.
Zaredala su se predstavljanja novog romana publici – kako gledate na takve događaje, uživate li u njima, postoji li trema, pitate li se hoće li biti ljudi? Zanimljivo je bilo predstavljanje u Novigradu Podravskom, u kući gdje je prvi put pomišljen – možete li nam malo objasniti to prvo promišljanje?
Tako to ide, i dobro je kad je tako, da organizatori zovu i da se knjiga predstavlja jer to znači da je našla svoje čitatelje. Volim susrete s publikom, naravno, a treme nemam kad sam u toj ulozi, ona je najlakša i bezbrižna. A ljudi bude, nastupao sam i pred pet i pred petsto, gledam na to kao na činjenicu da ljudi odvoje vrijeme da dođu vidjeti i čuti što sam napisao i imam za reći, i za mene je to velika stvar.
U Novigradu je bila posebna atmosfera. Kad me Ljiljana Avirović, prevoditeljica i vlasnica kuće u kojoj je roman prvi put pomišljen, pitala za predstavljanje, odmah sam rekao da bi trebalo biti u kući. Zanimljivo i drugačije iskustvo, kao da sam ušao u roman i u njemu imao predstavljanje romana. Kuća je inače posebna, prvotno sagrađena u Beču pa srušena i izgrađena u Novigradu, između dva svjetska rata. Interes je bio velik, a kuća ipak ne toliko pa ćemo sve ponoviti krajem listopada u Novigradu, kao i u još nekim gradovima, polako se popunjava kalendar.
Odakle inspiracija, kako se uopće dogodi moment “evo želim pisati o tome i tome, to će biti tema”? Dogodi li se putem, u kreativnom procesu pisanja, da tema postane nešto sasvim drugo? Pritom ne mislim samo za najnoviji roman, već općenito za vaše stvaralaštvo.
Joyce je napisao rečenicu koja kaže da radite i znate zašto radite, ali ne znate kako znate da znate zašto radite. Tako je nekako s mojim pisanjem. Radim i čekam što će se dogoditi. Nešto me tjera i ponekad se i sam pitam treba li to, recimo pročitati sve brojeve novina Demokrat iz 1919. i 1920., ili sjesti u auto i voziti dva sata da bi porazgovarao sa svjedokom vremena i ljudi, pa sam sebi kažem: samo radi, idi, traži, nešto će se dogoditi i uvijek se dogodi.
Tema me mora držati, tu nema uzmicanja i mijenjanja. Moguće je odustati, ja sam odustao od svog prvog romana jer je bio loš, ali da krenem u proces koji zahtijeva puno truda i vremena moram u biti siguran u temu, da je to nešto o čemu želim pisati. Sve drugo podložno je promjenama i uglavnom ne znam kako bi priča trebala završiti kad počinjem pisati, a ako i znam, obično sve ode drugim smjerom.
Priča često krene od detalja ili jedne rečenice. Tako je bilo i ovaj put. Sjedio sam na verandi te “bečke” kuće u Novigradu, razgovarao sam s Ljiljanom o nekim rečenicama u Vošickom kojeg je tad prevodila na talijanski, i na pamet su mi došle rečenice koje su na početku romana, a bave se zvukovima koji ulaze u taj prostor. Od toga sam počeo graditi roman, iako sam ranije već vrtio neke misli po glavi tako da se sve složilo.
Što kad se dogodi blokada? Imate li zapravo uopće takvih trenutaka? Pišete li stalno, bilo što, ili ciljano sjednete i točno znate što u kojem trenutku želite pisati? Imate li sa sobom uvijek neki blokić i penkalo za bilješke?
Postoje dani kad ti ne ide ili ti se ne da, kao i sa svime u životu, ali ne vjerujem u blokade. Mislim da je to, barem u prozi, samo pitanje rada i ustrajnosti. Mark Twain je rekao da je dovoljno da staviš tri lika na papir, pustiš ih da švrljaju i već će se nešto dogoditi. Sjedneš i radiš. Kopaš i razmišljaš pa rečenice dođu. Ako baš ne dolaze, čitam i ispravljam napisano. Mislim da je inspiracija u najvećoj mjeri u nama samima. U tome kako gledamo i tražimo pa onda i nalazimo. Ponekad se dogodi da mi na pamet padnu rečenice kad radim nešto drugo pa krenem pisati, ali uglavnom krenem pisati, a da ne znam što će to biti. Uzmem spisateljsku lopatu i svjetiljku pa kopam po sebi i svemu oko sebe. Po vremenu i prostoru. Svašta se nađe…
I da, uvijek imam bilježnicu, odnosno gotovo uvijek, ali sad je lakše jer kraće stvari na brzinu mogu zapisati u mobitel.
Kako je živjeti život književnika u Hrvatskoj – može li se isključivo od toga živjeti?
Od književnosti lakše žive interpretatori nego stvaratelji, tako je oduvijek bilo i tako će biti i dalje. No, i to je valjda razumno, jer ondje gdje je pogonsko gorivo srce i želja, uglavnom je manje financija, nego tamo gdje se nešto smatra obavezom i ima kolektivni ugovor. Iako mislim da bi se trebalo stvoriti radno mjesto pisca, barem njih desetak, kako bi se piscima omogućilo da samo pišu. Mislim da bi se time unaprijedila hrvatska književnost.
Odakle ljubav prema pisanju? U kojem trenutku ste shvatili da želite biti književnik?
Odrastao sam u vremenima, i uvjetima, gdje se nije mislilo da ćeš nešto biti. Bilo što. Bilo je dovoljno biti dijete. Roditelji nisu mislili da smo najbolji niti su provodili večeri u društvu razgovarajući o nama i tome kako smo fenomenalni. Bilo nas je puno, bauljali smo po Miklinovcu, po šumi i potoku, išli u lov sa zračnom puškom, ganjali se kroz kukuruz… Jedno od najsnažnijih sjećanja iz djetinjstva mi je ono da pada noć, kod tete smo u Miklinovcu, i tata kaže da se ne usudimo do šume po cica-mace. Pa jurimo s granama preko oranica, ponosni i prestrašeni. Eto, to sam bio i iz toga sam pisac.
Ima jedan put od naše kuće do Interspara kroz polja, kroz kukuruz, tamo je i jedno drvo na kojem se skupljaju vještice u haljinama od crne paučine, i ja uvijek izaberem taj i već je to i moja Sara skužila pa sam joj rekao da to jednostavno volim jer je to moje djetinjstvo, kao i te vještice koje joj izmišljam putem. Mislim da su to trenuci u kojima sam postajao književnik.
E, uz sve to, uz igranje nogometa, po danu sam čitao i pisao. Sa šesnaest sam počeo jedan roman, pisao sam ga na pisaćoj mašini, tad još nije bilo kompjutera, ali ga na žalost nisam sačuvao. Na žalost samo po mene, da vidim što sam bio, kao što to vidim po jednoj pjesmi iz drugog razreda osnovne koju mi je sačuvala prateta Boka. Danas kad se osvrnem, nije neobično što sam postao pisac, ali tada, kad sam gledao naprijed, ništa o tome nisam mislio, i to mi se čini kao jedini normalan način. Samo sam čitao Karla Maya i to je to, kasnije neke druge knjige. Kao klinac želio sam biti Old Shatterhand i nešto kasnije Nipper, kad mi je bratić posudio strip koji sam mu teška srca vratio, a ne pisac. Zapravo, mislim da nisam ni znao što to znači biti pisac. Ali koliko mi je to čitanje bilo važno govori i to da bih i danas najradije živio u planinama i da mi je i danas najdraži broj osam, koji je nosio Nipper (a onda i moj najdraži igrač Hristo Stoičkov, ali to je druga priča).
No, u godinama kad počneš misliti svojom glavom, krene se rađati otpor i umjetnost je najlogičnije i najbolje pribježište, koje ne uključuje uništavanje imovine. Tako sam počeo pisati. Iz otpora, a možda i zato da sačuvam ljude i stvari. I dalje pišem zbog istih razloga.
I za kraj što književnik Marko Gregur voli čitati, onako za gušt?
Čitam najrazličitije stvari. Trenutno roman “Biljar u Dobrayu” Dušana Šarotara, pisca koji je bio u fokusu ovogodišnjeg festivala Vilenica, dragog čovjeka s kojim sam se sprijateljio ovog ljeta, prvo preko međusobnog čitanja, a onda i zajedničkog nastupa i druženja na Festivalu svjetske književnosti, ali i publicističku knjigu “Holokaust u Zagrebu”, kao dio istraživanja o Žarku Dolinaru. Ne dijelim inače čitanje na ovakvo i onakvo, za mene je sve to jedno, što me na kraju čini. Čak i one knjige za ljeto kad krenu, obično izmišljam ako me pitaju za ljetne preporuke, jer da je sad ljeto ja bih opet čitao i na plažu nosio knjigu o holokaustu.
Ovaj članak sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
