U redakciju našeg portala javili su se nezadovoljni roditelji koji su prozvali Ivicu Puškadiju, svećenika Župe sv. Majke Terezije u Starigradu, kako pripreme za sakrament Svete potvrde, odnosno krizmu, traju dvije godine te kako roditelji svake nedjelje zajedno s djecom moraju dolaziti na svetu misu.
O ovom slučaju odgovore smo potražili i u Varaždinskoj biskupiji koji su priopćili kako dvogodišnja priprava za sakramente nije novost.
– Riječ je o uputi koju je 25. listopada 2023. u svom pismu na početku nove pastoralne godine 2023./2024. svim svećenicima Varaždinske biskupije uputio varaždinski biskup mons. Bože Radoš koji između ostalog ističe da ćemo “od ove pastoralne godine u našoj Varaždinskoj biskupiji započeti s obveznom župnom dvogodišnjom pripravom za sakramente euharistije, dakle prve pričesti, i potvrde. Pozivam vas zato da se u svim župama na takav način organizira župna kateheza, odnosno da se već ove godine priprava za prvu svetu pričest započne u drugom razredu, a za krizmu u sedmom razredu osnovne škole” – poručili su iz Varaždinske Biskupije.
Dodaju i kako je višegodišnja priprava do sada postojala u mnogim župama s obzirom na navedeno u Direktoriju za pastoral sakramenata u župnoj zajednici Hrvatske biskupske konferencije, a biskup je navedenim pismom želio pozvati na dosljednije primjenjivanje upute o dvogodišnjoj pripravi u svim župnim zajednicama.
– Svjesni smo da ovakva odredba organizacijski može predstavljati dodatnu obvezu župnicima, vjeroučiteljima i roditeljima, no ona je donesena s ciljem da naša djeca i mladi budu bolje pripravljeni za sakramente, plodonosnije življenje vjere te u konačnici za život – zaključuju.
Upitali smo i prozvanog svećenika Puškadiju za komentar na navedene prozivke, postavivši mu pitanje jesu li točni navodi da dijete mora dvije godine ići na vjeronauk i na svete mise kako bi pristupilo sakramentu Svete potvrde te ima li istine u tome da svaku nedjelju na misu s djecom moraju doći i roditelji.
Iako nije konkretno odgovorio na postavljena pitanja, Ivica Puškadija nam je poslao dopis koji prenosimo u cijelosti.
“Raduje me Vaša briga za permanentnu izobrazbu naših vjeroučenika i njihovo uključivanje u život naših župa; kao i angažman naših vjernika koji žele – a i svjedočili su to na krštenju i prvoj pričesti svoje djece – da im djeca prime i sakrament kršćanske punoljetnosti: Sv. Potvrdu, Krizmu (što kolokvijalno zovemo i “kršćanskom maturom”).
Živimo u sekularnom društvu koje se diči svojom nepristranošću i odvojenošću države, državnih institucija i školstva od Crkve i bilo koje druge religije. Tim više me raduje Vaš interes za sakramentalnim životom unutar zajednice vjernika koja se zove – Crkva. Pretpostavljam da ste i Vi kršteni, te da ste primili i ostale sakramente kršćanske inicijacije, pa Vam nije strano ovo o čemu pišem.
Također, možda bi trebalo reći i to, da današnje društvo nudi bezbroj raznih mogućnosti i svjetonazora. U svojoj tzv. “političkoj korektnosti” nastoji se sve izjednačiti kao: jednako vrijedno, jednako korisno i jednako dobro… Najvrjednije što imamo je svakako sloboda, pa i sloboda izbora načina života (postoji mogućnost izbora spola i roda, da ne govorim i izbor arbitra koji će sam odlučiti hoće li netko živjeti ili je “taj netko” samo nakupina stanica koji razara nečije tijelo i treba biti uklonjen).
Jasno je da se u takvom “konglomeratu svega” čovjek često ne snalazi i traži odgovore na pitanja: “Što trebam, što hoću i što mogu učiniti ili odabrati? Što je korisno za mene?” Jasno je da svatko ima afinitet prema nečemu, kao i to da su nam “ukusi” različiti, a tako i želje i potrebe. I ništa nije stalno. To je posebno izraženo kod mladih ljudi – na što imaju potpuno pravo – da se traže i odaberu; da pronađu svoje mjesto “pod suncem”. Zbog toga je od velike važnosti imati dobar obrazovni sustav koji će ih usmjeravati prema pravim vrijednostima; koji će mu probuditi maštu i kreaciju, te dati potrebne informacije kao alat u samoostvarenju, te ih potaknuti i osposobiti za stvaranje, za život – da dadnu svoj obol ovom vremenu i društvu. Zbog toga su osnovno i srednjoškolsko obrazovanje obavezni u RH (barem su bili kada sam radio u školi).
Osim školskog obrazovanja nezaobilazna je obitelj. Obitelj je mjesto, elementarna zajednica, jezgra svakog zdravog društva u kojoj se učimo voljeti, opraštati, poštovati drugoga i drugačijega. Obitelj je sredina u kojoj se ispunjavaju temeljene potrebe svakog čovjeka da se osjeća voljeno, prihvaćeno, vrijedno i slobodno. U obitelji se osjećamo sigurno, zaštićeno, prihvaćeno. Zato mjesto u kojem se tako osjećamo ne zovemo kuća ili stan – nego moj dom. Taj pojam opisuje sve ovo navedeno. Obitelj i dom ne može nitko i ništa zamijeniti.
Osim naše obitelji, koja može na žalost biti i disfunkcionalna, postoji i jedna velika obitelj koja se zove Crkva. Stara je 2000 godina, a papa ju je usporedio sa “lađom koja pušta na sve strane”, ali još plovi šibana vjetrom i valovima. Ima puno toga što nije kako bi trebalo biti i to treba rješavati, popraviti. Kod sanacija, popravaka, uvijek se čovjek pita: kako to učiniti, isplati li se, koliko će to trajati i koliko će nas to koštati… “Projekt” je velik i zahtjevan…
Vjerovali ili ne, bez obzira na vrijeme i žrtve – taj se “popravak” isplati, jer je “lađa nepotopiva”. Crkva nije samo ljudska nego i Božanska tvorevina. Ono slabo i grešno – pukotine i slab materijal smo mi vjernici sa svojim slabostima i grijesima – ali je konstrukcija jaka i neuništiva jer je Božja, Kristova; a njegova “milost” je pumpa koja baca vodu van i drži nas iznad površine da ne potonemo…
Sve to Vam može izgledati kao lijepa “pobožna priča” koja nema veze sa stvarnošću i istinom. Poštujemo Vaše mišljenje i Vaš izbor. Biti dio Crkve, biti putnik na toj lađi ili biti član posade nije lako – a ako gledate sa strane očima onih koji nisu dio Crkve – to je i ludost. Zato se svatko u svojoj slobodi treba odlučiti želi li biti dio toga. Tu ne smije biti nikakve prisile. (Rekli bi naši stari: “Sila Boga ne moli!”)
Isto tako, vjerujem da ste svjesni, da svako: društvo, država, svaka zajednica, stranka, udruga, pajdašija ili institucija – ima svoje ustave, statute, običajnike, regule ili zakon – koji se uglavnom poštiva i koji nije sam sebi svrha, nego želi zaštiti svoje članove. Tako i Crkva ima Zakonik kanonskog prava, dokumente crkvenih sabora, papine enciklike… a svaka Biskupija ili Biskupska konferencija ima svoje partikularne običaje i specifičnosti. Svaki biskup za svoju biskupiju, videći potrebe ili slabosti – čini ono što je za nju najbolje.
Tako je naš biskup odlučio prošle godine kroz dvogodišnju pripravu (za našu Varaždinsku biskupiju) – sa željom i potrebom kandidate za sakramente što bolje upoznati sa životom Crkve – uključiti ih u aktivni vjernički život. (One kojima je to slobodan izbor i koji u tome prepoznaju vrijednost, koji se žele identificirati sa tom “velikom obitelji” i u njoj pronaći svoj “dom”. Neke biskupije u Hrvatskoj imaju trogodišnju pripravu, neke biskupije u Italiji ukidaju kumstvo itd…).
To naravno uključuje redovitu svetu misu i ostale sakramente, kako za njih tako i za roditelje, koji su i sami kršćani i koji su na sebe preuzeli tu obvezu traženjem krštenja za njih, te su obećali da će im u vjeri biti uzor i potpora.
Istina je da se čovjek može i predomisliti, zasititi, razočarati i odustati. To je isto pravo i sloboda svakoga. To vrijedi i za nas. I dok u školu treba ići jer je obavezna, na pripremu za sakramente – nema prisile. To je sloboda odabira!
Naravno, ne bi bilo i nije korektno prema Crkvi i svetim sakramentima odnositi se kao prema “sakupljanju pokemona” kao, i to sad imam “zbavil sam”, kao što sam položio i ispit za motorku, rukovanje viljuškarom, dobio vozačku za bicikl ili uvjerenje o položenom ispitu za vatrogasca, lovca i sl. Da me ne bi krivo shvatili nisam protiv tih djelatnosti i udruga, jer je i to vrijedno i potrebno ako se koristi na dobro zajednice (i sam posjedujem nešto od toga, ali nažalost nemaju koristi od mene pa me koji puta i sram što sam se dao nagovoriti…)
Zbog svega navedenoga, apelirao sam i ove godine na roditeljskom sastanku, da se ne prisiljava djecu na nešto što im nije ovoga trenutka važno; na nešto što i sami roditelji možda osjećaju kao teret, nešto nevažno ili im je čak predmet ismijavanja…
Doći će možda dani kada će shvatiti vrijednost Crkve i sakramenata, te će se slobodno i radosno uključiti u njen život.
I opet ponavljam: sekularno smo društvo i nije lijepo nekoga na nešto prisiljavati – posebno ako u tome ne vidite neku vrijednost ili ljepotu! Isto tako, ako se uključujete – učinite to slobodno, radosno, poštujući Crkvu kao svoje… Kao svoj drugi dom.”
