Svjetski dan mentalnog zdravlja obilježava se svake godine 10. listopada, a cilj je podizanje svijesti o važnosti mentalnog zdravlja te poticanje ulaganja u podršku mentalnom zdravlju.
Mentalno zdravlje igra ključnu ulogu u našem osjećaju dobrobiti, uključujući emocionalnu, psihološku, socijalnu, duhovnu i tjelesnu dimenziju. Osobe dobrog mentalnog zdravlja zadovoljne su životom, sposobne su nositi se sa stresom, održavati odnose i biti produktivne.
Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, metalni poremećaji karakteriziraju klinički značajne promjene u kognitivnom, emocionalnom i ponašajnom funkcioniranju, a obuhvaća različite simptome.
Mentalni poremećaji čine pet posto hospitalizacija
Hrvatski zavod za javno zdravstvo objavio je podatke da u Hrvatskoj mentalni poremećaji čine oko pet posto ukupnog broja hospitalizacije, pri čemu je najveći broj hospitalizacija zabilježen kod osoba u dobi od 20 do 59 godina. Mentalni poremećaji također vode po broju korištenih dana bolničkog liječenja s udjelom od oko 15 posto. U 2022. godini zabilježene su 30.522 hospitalizacije zbog mentalnih poremećaja, od čega je gotovo 70 posto bilo u dobi od 20 do 59 godina. Također, utrošeno je 858.654 dana bolničkog liječenja za ovu skupinu. Najčešći uzroci hospitalizacija bili su mentalni poremećaji uzrokovani alkoholom, shizofrenija, depresivni poremećaji te reakcije na teški stres, uključujući posttraumatski stresni poremećaj.
Pogledamo li podatke za 2023. godinu, broj pregleda u stalnim i povremenim specijalističkim ordinacijama s ugovorom s Hrvatskim zavodom za zdravstveno osiguranje na razini Hrvatske iznosio je gotovo 9,9 milijuna, od čega je u Koprivničko-križevačkoj županiji bilo 164.311 pregleda.
Što se tiče broja pregleda u ordinacijama bez ugovora s Hrvatskim zavodom za zdravstveno osiguranje, on je na razini Hrvatske iznosio više od 1,2 milijuna, a u Koprivničko-križevačkoj županiji bilo je 1.451 pregleda.
Svjetski dan prevencije samoubojstava
Kad govorimo o mentalnom zdravlju, nedavno je obilježen i Svjetski dan prevencije samoubojstava čiji je cilj usmjeravanje pozornosti na problem samoubojstava, smanjenje stigme i podizanje svijesti o mogućnosti prevencije, odnosno sprječavanja samoubojstava. Samoubojstvo predstavlja veliki javnozdravstveni problem koji ima dalekosežne društvene, emocionalne i ekonomske posljedice, a svako samoubojstvo predstavlja tragediju i ostavlja duboke posljedice, kako na obitelji, tako i na čitavu zajednicu.
S ovom problematikom u svojoj se praksi susreće i koprivnička psihologinja i psihoterapeutkinja Nina Hrenić.
– Voljela bih kada bih mogla odgovoriti da se ne susrećem, ali nažalost nije tako. Javljaju mi se ljudi koji izražavaju gubitak smisla života, koji se osjećaju sami u svojoj patnji, premda žive okruženi drugim ljudima, i izlaz iz te patnje vide u lišavanju sebe života. Ali, potražili su pomoć za sebe jer negdje u sebi ipak nalaze smisao. Radila sam i s osobama koje su si pokušale oduzeti život i to više puta. No, nekako mi je najteže raditi s osobama koje se suočavaju s posljedicama počinjenog samoubojstva voljene osobe. Tu količinu tuge, ljutnje, boli, muke, patnje, nemoći, jada, samopreispitivanja i samookrivljavanja koju osobe osjećaju nakon što je bliska im osoba počinila samoubojstvo teško je opisati – ističe Hrenić.
Život je ispunjen izazovima pa i teškim situacijama
Nastavlja kako je život ispunjen izazovima, problemima, pa i teškim situacijama, i sve se one mogu riješiti na različite načine.
– Smrt je konačna i ništa više ne možemo ni riješiti ni promijeniti i zato bih svima koji upravo sada prolaze neke teške trenutke ili krize i razmišljaju o samoubojstvu kao izlazu iz krize, da potraže pomoć jer nisu sami. Ima ljudi kojima je stalo do njih – napominje naša sugovornica i dodaje da osobe koje razmišljaju ili planiraju počiniti samoubojstvo često promijene ponašanje.
Hrenić govori da se povlače u sebe, osamljuju se i izoliraju od drugih ljudi.
– Moguće je primijetiti i da je osoba izgubila interes za aktivnosti koje inače voli, da gubi zanimanje za školu i učenje ili svakodnevne aktivnosti, da provlači temu smrti u razgovorima s drugima, da dolazi do smanjenja koncentracije, problema sa spavanjem, zanemarivanja održavanja vlastite higijene, nezainteresiranosti za vlastiti izgled, nemogućnosti primanja pohvala, svojevrsnih “opraštanja” od bliskih osoba, gubitka smisla za humor, izlaganja rizičnim ponašanjima i slično. Suicidalne osobe znaju govoriti o sebi da su loše, da smetaju svojoj okolini, da će se uskoro sve riješiti i da više neće biti nikome na teret – pojašnjava Hrenić.
Ističe kako je teško razlikovati osobu koja povremeno razmišlja o samoubojstvu od one koja će ga i izvršiti.
– U javnosti postoji stereotip da se neće ubiti oni koji govore o samoubojstvu što nije točno. U velikom broju slučajeva ljudi koji su izvršili suicid, na neki način su izrazili svoje namjere i osjećaje, bilo riječima bilo svojim ponašanjem. Razmišljanju i planiranju oduzimanja vlastitog života prethodi osjećaj patnje uz nemogućnost suočavanja i rješavanja životnih poteškoća praćen osjećajem beznađa. Svaku izjavu u kojoj dijete ili odrasla osoba kaže da se želi ubiti ili da život nema smisla treba ozbiljno shvatiti jer nam time ukazuje na to da je u teškom stanju, da prolazi krizu i da sama nema rješenja za postojeće probleme. Tom izjavom poručuje nam da treba pomoć i podršku, bliskost i suosjećanje – objašnjava.
Naglašava kako postoje čimbenici rizika, a oni su raniji pokušaji samoubojstva, samoubojstvo člana obitelji, prisutnost suicidalnih promišljanja, traumatski događaji ili značajni stresori koji su se nedavno dogodili kao što je prekid emocionalne veze kod adolescenata, zlostavljanje – tjelesno, psihičko ili seksualno, psihijatrijski poremećaji poput depresije, bipolarnog poremećaja, shizofrenije, alkoholizma, zatim slaba obiteljska ili socijalna podrška, socijalna izolacija.
Samoubojstva se mogu i moraju prevenirati
Samoubojstva se, govori naša sugovornica, mogu i trebaju prevenirati i to se radi na tri razine. Hrenić tako pojašnjava da primarna uključuje aktivnosti na širem društvenom planu kojima je cilj spriječiti i smanjiti pojavnost suicida promjenama načina razmišljanja i pristupa problemima ponašanja, što uključuje rad s djecom u vrtićima i školama te javnim akcijama kroz razvijanje emocionalne inteligencije, kroz rad na razvoju samopoštovanja, samosvijesti, suosjećanja i socijalnih vještina.
– Prevencija psihičkih poteškoća, odnosno rad na očuvanju mentalnog zdravlja ujedno je i prevencija samoubojstava – naglašava Hrenić.
Dodaje da sekundarna prevencija uključuje aktivnosti usmjerene na ranu i učinkovitu dijagnostiku i rješavanje problema što podrazumijeva dostupnost stručnjaka za mentalno zdravlje, razvijanje mreža kriznih telefona i centara, dok tercijarna obuhvaća mjere nakon pokušaja samoubojstva u smislu stručnog praćenja osoba pod rizikom s ciljem prevencije recidiva i poboljšanja psihičkog stanja. Hrenić tvrdi kako je u prevenciji ključno rano prepoznavanje mogućih rizičnih čimbenika i djelovanje na svim razinama s posebnim naglaskom na primarnu prevenciju.
Tekst pripremile Adela Zember i Tea Gašparić Zadravec.
Hrenić: ‘Osobu koja nam je povjerila svoja suicidalna razmišljanja ili čak namjere i planove treba shvatiti ozbiljno’
Psihologinja i psihoterapeutkinja Nina Hrenić ističe da osobu koja nam je povjerila svoja suicidalna razmišljanja ili čak namjere i planove treba shvatiti ozbiljno.
– Treba ju ohrabriti da razgovara s nama ili s nekom osobom od povjerenja, saslušati kako se osjeća i pokazati suosjećanje. Svakako se treba suzdržati davanja savjeta i pokušavanja pronalaženja rješenja koja se čine jednostavna iz našeg kuta gledanja. Ako nas ponašanje te osobe plaši, ako smo zabrinuti i ne znamo što učiniti, recimo to. Tako joj možemo pomoći da se osjeća manje usamljeno u svojoj patnji. Razgovor o samoubojstvu ne potiče ljude na taj čin, kao što se često neutemeljeno vjeruje, već pokazuje da smo tu i da ih uvažavamo i shvaćamo ozbiljno, da su nam važni i da nam je stalo. Osobama koje imaju suicidalna razmišljanja, profesionalna pomoć je neophodna, a ponekad je u svojem psihičkom stanju besmisla, apatije i beznadnosti nisu u stanju potražiti ili pokazuju otpor prema obraćanju stručnjacima za mentalno zdravlje, pa ih možemo ohrabriti i pomoći im u traženju pomoći stručnjaka za mentalno zdravlje, biti uz njih – zaključila je Hrenić. (az)
