Inflacija, poremećaji u lancima opskrbe i klimatske promjene utječu na rast cijena osnovnih prehrambenih namirnica, čineći svakodnevnu kupnju sve većim financijskim izazovom za prosječne obitelji.
Istovremeno, s rastom cijena zapanjujuć podatak otkriva da se sve više hrane baca. U Hrvatskoj se tako godišnje baci više od 280 000 tona hrane, odnosno 71 kilogram po stanovniku. Čak 60 posto hrane baca se kod pripremljene i kuhane hrane, dok su najčešći razlozi bacanja pokvarena hrana te prevelika količina onog što pripremimo.
Koprivničanac Krunoslav Milković slaže se činjenicom da se mnogo hrane baca, a kao razlog navodi to što ljudi vjerojatno imaju dovoljno novca da si tako nešto ‘priušte’.
– Ako bacate nešto što je jestivo, to je meni bez veze. Ja 95 posto hrane ne bacam, a ovo što ostane pojede moj pas – kratko kaže Krunoslav.
Nada Međimorec jako je osjetljiva na ljude koji gladni pa zbog toga pomogne kada god može, te smatra kako hranu ne bacamo svi.
– Prije mirovine živjela sam u Zagrebu i srce mi se stisnulo kada sam prije gableca vidjela ljude kako kopaju po kantama i kontejnerima. Boli me kada vidim kako se oko najmanjih sitnica ‘zbrčkavamo’ oko hrane, a postoje ljudi koji su gladni. Mnogo puta smo kod kuće znali komentirati kako naš pas bolje jede to što je nama ostalo nego neki ljudi. To je žalosno – kroz suze je rekla Nada.
Smatra kako na televiziji slušamo informacije kako je poskupila samo mali postotak, no dok dođemo u dućan vidimo da taj postotak samo raste.
– Ja osobno tu krizu još nisam osjetila, ali ima ljudi kojima je itekako teško. Nisam jednom otišla u dućan i kupila namirnice onima kojima su potrebne – kaže Nada.
Da ljudi bacaju hranu jer imaju previše novaca, a istovremeno se žale da nemaju, mišljenja je Josip Košnjak.
– Živim sam, tako da kupim i složim onoliko hrane koliko mi je potrebno. U mirovini sam, ne mogu kupiti mnogo. Kupujem uglavnom u trgovinama dok su akcije – kaže Josip.
Nada Župan pripada generaciji koja, kako i sama kaže, nije ni mrvicu kruha bacila. Smatra kako je potrebno malo više discipline jer hranu je šteta bacati.
– Mislim da na to može utjecati odgoj već od vrtića. Mlađe generacije se sigurno mogu u tom smjeru odgajati. S druge strane, smatram da je starije generacije jako teško ‘preodgojiti’ da ne bacaju toliko hrane, dok smo mi umirovljenici dosta štedljivi kada je hrana u pitanju jer smo tako odrasli. Odnos prema hrani mora biti apsolutan – ističe Nada.
Vesna Vugrač radi u Crvenome križu u Legradu te kod kupovine hrane i dalje sve računa u kunama, naročito dok su u trgovinama akcije.
– Hrana je skupa, no ja je ne bacam. Kod kuće imam dvije kokoši, pijetla i psa. Uvijek kada nešto ostane dajem njima ili odnesem onima koji nemaju. Nemam čak niti kantu za bacanje – govori Vesna.
Poskupljenje hrane i rastući trend bacanja hrane predstavljaju paradoks suvremenog društva. Dok se mnogi bore da sastave kraj s krajem i plate osnovne namirnice, tone hrane svakodnevno završavaju na otpadu.
Rješenja postoje, ali zahtijevaju promjenu načina razmišljanja i djelovanja na razini pojedinca, tvrtki i vlada. Edukacija i bolja organizacija svakako mogu pomoći u borbi protiv ovog problema.
