Međunarodni dan pismenosti obilježava se 8. rujna. Biti pismen mnogo je više od usvojenih osnovnih vještina čitanja i pisanja.
– Pismenost je sposobnost primjene vještine čitanja i pisanja u svrhu snalaženja u suvremenome svijetu. Tko je pismen, znat će pronaći informaciju koja mu je potrebna i procijeniti njezinu vjerodostojnost, snaći se u voznome redu, napisati molbu za posao, ispuniti obrazac, izračunati si kreditnu sposobnost… a moći će uživati i u nekim aktivnostima, danas opet sve više rezerviranima za intelektualnu elitu, koje podrazumijevaju razumijevanje višeznačne pjesme, romana ili predstave, prepoznavanje dobroga književnoga stila, užitak u tekstu. Na kraju, ali ne i najmanje važno, onaj tko je pismen, lakše će pronaći rješenja i pomoć kad mu zatrebaju i među onima koji su mu slični, moći će ostaviti bolji dojam i pronaći srodnu dušu – rekla je Sonja Delimar, profesorica hrvatskog jezika u koprivničkoj Gimnaziji Fran Galović te lektorica.
Danas se često mogu čuti pojmovi informacijska pismenost, medijska ili primjerice digitalna pismenost, a na pitanje zašto su nam one važne i zašto je pismenost uopće važna, Delimar odgovara da se danas pojam pismenosti proteže i na sposobnost korištenja digitalnom tehnologijom i medijima – počevši opet od pronalaženja informacija i služenja tim informacijama, što postaje sve složenije uzmemo li u obzir poplavu lažnih informacija i u najnovije vrijeme fotografija i videa kreiranih umjetnom inteligencijom.
Digitalna pismenost je nužna
– Bojim se da dolazi vrijeme kad će biti teško vjerovati bilo čemu što pronađemo na internetu – društvene mreže već su sad zatrpane takvim lažnim i nevjerodostojnim materijalima koji mogu biti stvoreni i samo s namjerom da budu zabavni, ali i zato da ljude iz različitih pobuda dovedu u zabludu. Da bi se ljudi snašli u takvome digitalnom okružju, mislim da moraju imati i nešto od onoga što se nekad zvalo općim obrazovanjem – objašnjava Delimar.
Nastavlja da je digitalna pismenost nužna i zato da ljudi ne bi nasjedali na različite prijevare koje na njih vrebaju kad upotrebljavaju digitalnu tehnologiju – od pisama u kojima im netko umirući nudi podjelu svojega nasljedstva do različitih poruka koje ciljaju na to da primatelji naivnim klikom miša nekome daju pristup svojim osobnim podatcima, intimnim fotografijama ili bankovnim karticama. Danas je vrlo lako moguće i to da netko s velikim općim obrazovanjem u tome smislu bude nepismen, smatra Delimar.
S obzirom na to da je profesorica hrvatskog jezika, zanimalo nas je i kakva su njena iskustva s učenicima, točnije, jesu li pismeni i primijete li se kakvi trendovi unazad 10-ak godina, odnosno idu li stvari nabolje ili nagore.
– Učenici se danas bolje od odraslih snalaze s digitalnom tehnologijom, ali alarmantan je pad sposobnosti aktivnoga pismenog služenja materinskim jezikom. Pojmovi pasivnoga i aktivnoga služenja jezikom obično se upotrebljavaju u govoru o stranome jeziku, međutim, ozbiljno je pitanje koji je jezik danas hrvatskim učenicima straniji – materinski hrvatski ili engleski kojim su okruženi dok se koriste internetom. Ako danas postavite hrvatske učenike pred prazan papir, a mobitel, tablet i računalo učinite nedostupnima, većina je njih u ozbiljnome problemu – oni su sve manje sposobni sami sročiti vezani tekst na hrvatskome jeziku. Na sreću, među gimnazijalcima s kojima radim još uvijek ima puno pismene djece, ali u općoj populaciji trend je poražavajući – govori naša sugovornica.
Ovakvo promišljanje potvrđuje zapravo i činjenica da smo ove godine svjedočili nikad lošijim rezultatima ispita iz hrvatskoga jezika na državnoj maturi.
– Složeno je to pitanje. Na ovoj je maturi postalo svima očigledno ono što je profesorima hrvatskoga jezika već neko vrijeme potpuno jasno – pad sposobnosti hrvatskih učenika da sroče tekst na materinskom jeziku alarmantan je – ističe Delimar.
Digitalna tehnologija je izvrstan sluga, ali poguban gospodar
A na pitanje zašto je to tako, odgovara da upravo „upotreba digitalne tehnologije, koja je, kad je riječ o pismenosti, izvrstan sluga, ali zastrašujuće poguban gospodar, doprinosi tomu“.
– Živimo u takvome vremenu u kojemu se čitanje knjiga zamijenilo „skrolanjem“ po ekranima, u vremenu „digitalne demencije“ i gubitka sposobnosti koncentracije koja je potrebna za praćenje i produciranje pismene riječi. Premalo je ovdje vremena za govor o tome, a i puno se danas o tome i piše i govori. Djecu se stavlja pred ekrane umjesto da ih se uči služiti riječima u komunikaciji, mobiteli im se daju skoro umjesto zvečke. Djeca su danas premalo izložena čitanju i pisanju. Budući da su naučena na slike i dinamične medije poput videa, knjige su im spore i dosadne, teško se koncentriraju na tekst, a kad komuniciraju, upotrebljavaju kratice i skraćene rečenice bez pravoga povezivanja. I manji je problem u tome što te njihove rečenice sadrže izraze ili loše izravne prijevode iz engleskoga jezika, a veći je problem u tome što, kad ih natjerate da pišu vezani tekst, u njihovim dužim rečenicama najčešće nedostaje i jezične i svake druge povezanosti i logike – pojašnjava.
Dodaje zatim kako se nameće metodika i pedagogija koja učenicima daje pravo na nerad, a profesorima su zabranjena sva sredstva kojima bi učenike mogli prisiliti na rad.
– Zaboravilo se da je učenje naporan rad pa nama profesorima ostaje da budemo „zabavni“, a ako nismo, sami smo krivi što smo nesposobni motivirati učenike.
Također, u školama smo htjeli biti jako suvremeni, ne zaostati za vremenom i razvijenim svijetom, a i pandemija nas je prisilila na dodatnu orijentaciju na digitalne tehnologije i još se jednom pokazalo da je put u pakao popločen dobrim namjerama. Tu je i upotreba ChatGPT-ja odnosno drugih servisa koji danas pišu tekstove na zahtjev – mi u školama nemamo vremena svaki sat vježbati pisanje, a kod kuće nitko ne sjedne pred prazan papir da bi sastavio svoj tekst – vrijeme je takvih domaćih zadaća prošlo jer će učenici zatražiti da im ChatGPT sastavi tekst i skrati vrijeme pisanja zadaće – pojašnjava Delimar.
Upotrebu specifičnoga stila koji ima ChatGPT primjećuje i kao lektorica završnih i diplomskih radova.
– A kako sam tek bila osupnuta kad sam shvatila koliko ljudi svoje završne i diplomske radove kupuje, umjesto da ih sami pišu! Takvi se poslovi sklapaju i oglašavaju, i ponuda i potražnja, javno na društvenim mrežama. Pa se morate zapitati tko je tu lud. Svako malo netko me nazove pogrešno shvativši ulogu lektora i pita „koliko mi treba za izradu rada“. Onda moram tumačiti da ja radove sređujem u skladu s pravilima standardnoga hrvatskog jezika, a ne pišem ih za druge – naglašava.
No, očito je da problem postoji i u komunikaciji, odnosno pismenosti u javnome prostoru pa nas je zanimalo njeno promišljanje o tome na kakvoj je ona razini.
– Pretpostavljam da ste kao novinarka i sami svjesni toga pa mi zato postavljate to pitanje. Danas više gotovo nema granice između javnoga i privatnoga prostora i to se, nažalost, odražava i na javnu komunikaciju. Ljudi su u javnoj komunikaciji, a ona se odvija i na društvenim mrežama i u medijima i s javnih govornica, jednako (ne)kulturni i (ne)pismeni kao i doma. A to da postoje mediji koji nemaju lektora, meni se čini neciviliziranim – ističe Delimar.
Treba pisati – dnevnik, prava pisma, svoje dojmove o svijetu…punim rečenicama
Smatra da je recept razvijanja pismenosti kod djece i mladih zapravo jednostavan, ali nije jednostavno provediv.
– Treba više čitati i pisati i promišljati o smislu pročitanoga i napisanoga. Upotreba digitalne tehnologije može se, s obzirom na svoju zavodljivost i ovisnost koju izaziva, usporediti s drogom, ali ne možete je proglasiti tako štetnom i zabraniti jer nam je ona u današnjem svijetu i neizmjerno potrebna. Više je to kao ovisnost o hrani – tajna je u umjerenosti, u uzimanju onoga što nam za zdravlje treba, a izbjegavanju onoga što nam šteti. U slučaju digitalne tehnologije šteti nam besmisleno „skrolanje“ po uvijek istim vijestima koje nas čini depresivnima, čitanje nesuvislih, neukih i ostrašćenih komentara po društvenim mrežama, gledanje besmislenih videa, isprazno virenje u tuđe fotošopirane živote… treba nam više pravoga druženja uz koje nećemo biti usamljeni i dobrih knjiga koje razvijaju osjećaj za drugoga i empatiju. I treba pisati. Dnevnik, prava pisma, svoje dojmove o svijetu… punim rečenicama – zaključuje naša sugovornica.
