Disleksija je, najjednostavnije rečeno, poremećaj pročitanog sadržaja, a najviše problema stvara kod djece u školskoj dobi jer djeca s disleksijom mijenjaju redoslijed slova ili slogova u riječima, zamjenjuju ih ili izostavljaju, a poremećaj može zahvatiti čak i cijele riječi.
Disleksija se javlja u najranijem djetinjstvu, no najčešće se otkriva tek u ranom školskom uzrastu kada dijete počinje savladavati vještine čitanja i pisanja, piše Hina.
Ovaj poremećaj ima oko pet do 18 posto djece u školskoj dobi, a do šest puta je češća u dječaka. Okolina često disleksiju povezuje sa sniženom inteligencijom djeteta ili narušenim vidom, što je u potpunosti netočno, a istraživanja su čak pokazala i da je mnogo djece s disleksijom natprosječno inteligentno.
Kako prepoznati disleksiju
Rano otkrivanje pridonosi uspješnijem tretmanu, zbog čega je izuzetno važno da roditelji i učitelji znaju prepoznati tipične znakove koji ukazuju na disleksiju djeteta, npr. sporo čitanje, umaranje prilikom čitanja, odbijanje čitanja i pisanja te teško razumijevanje pročitanog teksta. Često poremećaj čitanja prati i poremećaj pisanja – disgrafija, koja znači otežanu sposobnost djeteta da savlada vještinu pisanja.
Teška i matematika
Kod djece s disleksijom narušena je i kratkoročna slušno-govorna memorija, vizualna percepcija, vizualno-motorička koordinacija, sukcesivne funkcije održavanja prostornog i vremenskog redoslijeda, prostorna orijentacija i drugo što je potrebno za uspješno učenje matematike pa prema nekim istraživanjima oko 75 posto učenika s umjerenom i teškom disleksijom ima ozbiljne teškoće s matematikom.
Zanimljivo je da u mnogim primjerima djeca s disleksijom istovremeno imaju razvijeno matematičko mišljenje i dobar potencijal za razumijevanje matematičkih koncepata.
Kako pomoći?
Djetetu koje ima disleksiju potrebno je što prije osigurati stručnu pomoć, podršku roditelja, škole i okoline.
U našem društvu nije organizirano sustavno praćenje djece predškolske i školske dobi kojim bi se u cijeloj populaciji otkrivali simptomi ili teškoće u čitanju i pisanju. Otkrivanje disleksije ovisi o okolini u kojoj se dijete našlo i, na žalost, često je prepušteno slučajnosti, upozorava Hrvatska udruga za disleksiju.
Simptome disleksije će uočiti logopedi ili, ponekad, odgajatelji, ali u mnogim vrtićima dijete se neće nikada susresti s logopedom, a odgajatelji najčešće nisu u stanju prepoznati simptome. U osnovnim školama stanje je slično. Obavezna provjera sposobnosti za upis u školu često ne uključuje i provjeru simptoma koji upućuju na disleksiju.
Terapija koju financira Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje provodi se u bolnicama ili u specijaliziranim ustanovama i za nju je potrebna dijagnoza, tj. nalaz i mišljenje logopeda i psihologa. Na temelju dijagnoze dobiva se uputnica za logopedsku terapiju. Treba napomenuti da u Hrvatskoj nema ni jedne javne ustanove koja se primarno bavi disleksijom, unatoč velikom broju djece s tim teškoćama.
U posljednje se vrijeme zato otvara sve više privatnih logopedskih kabineta jer je potreba velika, a zaposlenih logopeda u javnim ustanovama je malo.
