Život je daleko složeniji od napisanih priča. Život je smijeh, radost, tuga, ljutnja i nepravda. Život je i nalik na Olimpijske igre – jedni tuguju, drugi gledaju, a treći se bore.
Svoju borbu prošao je i Koprivničanac Filip Tetec, a sve je počelo 2005. godine kada mu je bilo samo pet godina. Tog siječnja, na Sveta tri kralja, obitelj Tetec uživala je u blagdanskoj idili. Bio je to sasvim običan dan, znate kako je blagdanima – ručak, odmor pa još druženja. Filipa su tako roditelji odveli na klizanje, a kao svaki petogodišnji dječak jedva je dočekao da stane na led i kliže.
No, za njega je život imao malo drugačiji plan. Njemu je život postavio prvu prepreku, upravo na tom ledu.
– U jednom trenu pao sam na lijevo koljeno i počelo me boljeti. Naravno, prva pomisao je bila – ma samo sam ga natukao, pa od pada boli, ali svejedno smo otišli u bolnicu – započeo je Filip.
Njegov odlazak iz bolnice bio je s dijagnozom natučenog koljena, ali bol koju je tada osjećao bila je toliko jaka da nije mogao spavati.
– U bolnici su mi rekli da nije ništa i da sam si samo natukao koljeno. Znate, to nije ona bol dok si natučeš koljeno, to je bol od koje nisam mogao spavati. Sve je trajalo od četiri do šest mjeseci, sve dok jedan doktor nije rekao da to nije samo natučeno koljeno i da odmah moramo u Kliniku za dječje bolesti Zagreb u Klaićevoj – priča.
‘Samo’ leukemija
Dolaskom u bolnicu počele su prve pretrage, ali i dijagnoze.
– Prvo sam obavio neke testove i zaključili su da imam rak kostiju. Da, bilo je to jako ružno. Na kraju se ispostavilo da je bila samo leukemija. Možda čudno zvuči, ali naspram raka kostiju leukemija je “samo”. S obzirom na to da sam već bolovao šest mjeseci, odmah sam ostao u bolnici. Slijedilo je vađenje koštane srži, svakojake pretrage i to je sve trajalo osam mjeseci. Osam mjeseci bio sam u bolnici i samo ležao – dodaje.
Nakon postavljene dijagnoze na red je došao prvi Filipov zadatak i to onaj najteži – borba za život. Osim za njega, borba je počela i za njegove roditelje koji su mjesecima živjeli u suzama i strahu.
– Doktori su pokušavali sve da me spase i taj put nije bio toliko težak meni, koliko je bio mojima. Mama i tata su naravno, što se tiče osjećaja otišli, ali hvala Bogu da je sve završilo – kaže i dodaje da su roditelji bili emocionalno potpuno shrvani.
Tijekom liječenja dogodila se velika pogreška i to od strane Zavoda za transfuzijsku medicinu. Nakon što je primio krv, počela je njegova bitka za život ili smrt.
– Mama je otišla po poplun u auto kako bi njenom Filipu bilo što ugodnije, no onda sam se počeo jako tresti. Postajalo je sve jače i jače. Tata djevojčice koja je bila sa mnom u sobi rekao je mami da to nije normalno i da odmah zove doktore. Dobio sam sepsu i to je bila situacija u kojoj sam bio najbliže smrti. Bilo je do te granice da su oni dovezli kolica za oživljavanje koja su bila pored mene. Zašto je do toga došlo? Ne znam. U zavodu se dogodila pogreška i dali su mi krivu krvnu grupu. Sve je automatski bilo zataškano – prisjeća se.
Mama, nemoj plakati
Teško je nositi se s teškim stvarima, a još teže je nositi se s bolestima svojih bližnjih. Kaže nam Filip kako je najteže bilo mami. Iz tog perioda života sjeća se samo njenog uplakanog crvenog lica.
– Ona je stalno bila uplakana i taj jedan dan dok joj je bilo jako teško, otišla je na toalet isplakati se. Nikada nije voljela plakati pored mene. Kad se vratila bila je sva crvena i tada sam joj rekao: “Mama, ako ja umrem nemoj plakat”. Naravno da su ju te riječi jako pogodile – kaže.
Filip voli reći kako nije prošao niti najslabiji oblik liječenja, ali ni onaj najgori. Sve što je prošao, iako je imao samo pet godina, ostavilo je traga pa se tako s nekim posljedicama suočava i dan danas.
– Ne mogu spavati ispod bijelog stropa, sad da se probudim ispod njega, probudio bih se u šoku i općoj panici. Recimo, ne jedem ni Čokolino, zgadio mi se. Dok se sjetim da su mi buđenja bila uz pikanje, pa dok su mi radili punkciju iz prsa, to je kao da ti vade s iglom dušu, pa vađenje koštane srži, e, to su neki trenuci koji jednostavno ostanu u tebi. Sada bih mogao na bilo kakvu operaciju, sve kosti ponovno bih polomio, samo da ne idem na punkciju. Nije mi problem otići u bolnicu, ali je problem ostati u njoj, a čudan je osjećaj ići i nekome u posjet. Ne mogu vam to opisati – objašnjava.
Mojeg najboljeg prijatelja nema
Prijateljstvo je u ovakvim situacijama jako bitno, imati podršku veliki je vjetar u leđa. Filip će se zato uvijek sjećati osoblja iz bolnice, pa iako im se ne sjeća imena, lica su mu svježa kao i prvoga dana kada ih je upoznao. No, netko mu je ostao u posebnom sjećanju – Mihajlo.
Mihajlo je bio dječak iz Vukovara. Godinu dana mlađi od Filipa, a dane u bolnici provodili su zajedno, igrajući se. Nažalost, na dan kada je Filip išao kući dogodilo se ono najgore.
– Dok sam izlazio iz bolnice, mama me primila za glavu i odnijela van. Mojeg najboljeg prijatelja vozili su iza mene na intenzivnu. Tog dana je preminuo – nastao je na trenutak muk.
– Moji su mi se to bojali reći. Saznao sam za njegovu smrt tek kada sam bio izliječen, znači sedam godina kasnije. Od tada svaku godinu idem mu na grob. Mihajlo na spomeniku ima autiće i konje, uvijek sjednem i malo se s njim poigram, kao nekada, a kasnije odem do tete Darije, njegove mame s kojom smo svi još u kontaktu – ispričao nam je.
Osim u bolnici, Filip je imao i podršku od prijatelja kod kuće. Nikada se nije susreo s ružnim komentarima, dapače uvijek su bili uz njega. Ali, jednu neugodnu situaciju uvijek će pamtiti.
– Volontirao sam u udruzi Krijesnica koja je meni i mojima tijekom liječenja jako pomogla. Bila je tako jedna situacija s čovjekom koji je nasrnuo na nas i rekao da djeca koja su nekad imala maligne bolesti nemaju nikakvu budućnost. Na kraju se ispostavilo da njegov sin boluje od karcinoma i da mu nema pomoći. Tada sam odlučio da na svaki komentar koji je u tom kontekstu napisan da ću dokazati suprotno. Zašto? Zato što mogu. Zašto ne? Ljudi su needucirani. Ja sam imalo veliku sreću s prijateljima, oni su bili cijelo vrijeme uz mene, a mnogi, nažalost nemaju podršku, mnogi su se suočili s ružnim komentarima te izgubili “prijatelje” – dodaje.
Mali šarmer
Bilo je i sretnih trenutaka u bolnici. Bolnica je često nešto organizirala pa mu je tako u posjet došla i Severina.
– Sjela je kraj mene, razgovarali smo. Dobio sam njen broj, bio sam pravi mali šarmer. Čak su mi tate dolazili i tražili da im dam njen broj. Sjećam se njenog nastupa na Dori, posvetila je pjesmu jednom malom dečku iz jedne zagrebačke bolnice. Nakon toga sam ju zvao i čestitao na nastupu. Prije koju godinu imala je koncert i u Koprivnici, došao sam do nje. Mogu vam reći da me se sjetila pa samo tako i malo popričali – govori.
Sve je u životu prolazno pa tako lijepi i manje lijepi trenuci. Na nama je samo kako ćemo te životne borbe prihvatiti i nositi se s njima. Filip i njegova obitelj nisu posustali kada je bilo najteže, oni su postali još čvršći i jači.
– Psiha je veliki dio toga, ali ako to prihvatiš kao da je kraj svijeta, tako ti to vjerojatno i bude. Ali, ako to prihvatiš kao “samo leukemija” onda će ti biti lakše. Mama je imala ogromnu ulogu u svemu tome, uzeli su stan u Zagrebu, ispunjavali mi svaku želju jer ne daj Bože da sam bio tužan u bolnici. Danas dok imam neki problem, ja tješim nju jer je njoj ostala veća trauma. Znala je da svako jutro kad je dolazila u bolnicu da joj doktori mogu reći da njenog djeteta više nema – priča.
Živim život
S 12 godina Filipa su službeno proglasili izliječenim, danas tu i tamo napravi pretrage radi preventive. On i njegova obitelj prošli su sve – od borbe, tuge, plača, ali i smijeha.
Danas je Filip student medijskog dizajna, u slobodno vrijeme konobari, repa, druži se s prijateljima i velik je zaljubljenik u tetovaže. Neke tetovaže posvećenu su upravo i tom periodu života i njegovom prijatelju Mihajlu.
Filip živi život! Ovim putem želi poručiti svima koji to prolaze bilo s njegove pozicije, ili pozicije njegovih roditelja da nisu sami.
– Znam da nisam jedini, isto tako znam da ljudi koliko god su u današnje vrijeme informirani, toliko i nisu. Volio bih da svi, bili to mladi ili stari, oni koji ne znaju kako se s time boriti i nositi, da se slobodno jave meni ili mojoj mami. Mama je prolazila sve sa strane i može pomoći bilo kome tko prolazi isto. “Bojiš se operacija? Probudiš se, malo ćeš sliniti i dobar budeš. Ideš na punkciju, malo će ti dušu izvaditi, poslije ćeš dobiti bombončić i dobar si… Nije to tako strašno, ostalo to bude s tobom, ali ti samo moraš biti jak”… Ja sam sad tu, studiram i radim, izvodim gluposti kao da nikad nisam bio bolestan – i jednostavno živim život – zaključuje Filip.
Ovaj članak sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
