Srijeda, 17. travnja 2024.

Djeca rođena s autizmom vesela su, razigrana i komuniciraju

Svjetski dan svjesnosti o autizmu obilježava se svake godine 2. travnja, a riječ je o razvojnom poremećaju kojeg karakterizira zaostajanje u razvoju socijalnih vještina, jezičnih vještina kao i različitih oblika ponašanja. Bitno je naglasiti da je svako dijete posebno i specifično te se iste metode i simptomi ne mogu primijeniti na svakom djetetu s autizmom.

Postoji poznat citat kojeg stručnjaci koji rade s djecom s autizmom često ponavljaju: “Ukoliko ste upoznali jedno dijete s autizmom, upoznali ste samo jedno dijete s autizmom” i to je zaista tako u realnosti jer su svi različiti.

Autizam se otkriva u ranom djetinjstvu. Može se prepoznati već oko 18. mjeseca života, a najkasnije kada je dijete staro tri godine. Što se prije otkrije i intervenira, veće su šanse da će dijete kasnije u odrasloj dobi bolje funkcionirati jer je to stanje koje traje cijeli život, a ne bolest koja se može izliječiti.

Majka petogodišnjeg dječaka iz okolice Koprivnice (podaci poznati redakciji) kojem je autizam potvrđen s 18 mjeseci, kada se prvi put suočila s tom dijagnozom o autizmu nije znala gotovo ništa, ali vrlo brzo se angažirala i naučila mnogo.

– Moja intuicija mi je prvo dala naslutiti da s mojim sinom nešto nije u redu. Između njegovih 16 i 18 mjeseci pojavili su se uobičajeni obrasci ponašanja poput neodazivanja na ime, nije bilo pokazne geste te stereotipne radnje poput otvaranja i zatvaranja vrata, ili hodanja gore-dolje po stepenicama. Odlučila sam otići do pedijatrice da ju zamolim da mi napiše uputnice za prvo neuropedijatra, zatim logopeda i tek onda za psihologa – priča nam  sugovornica te dodaje kako ih je psiholog, nakon pregleda, uputio kod defektologa koji bi im, kaže, ipak više mogao reći o samoj dijagnozi.

– Tako sam počela tražiti po internetu te naletjela na privatnu praksu u Čakovcu i dogovorila termin. Već s prvim dolaskom nam je rečeno da naš sin ima naznake na autizam, odnosno spektar autizma. Liječnica nam je odmah objašnjavala što je to autizam, kakvih sve tipova ima te nam je rekla da je moguće da naš sin neće govoriti – kazala je te dodala kako su odmah dogovorili da jednom tjedno dolaze na 45 minuta na terapije, a obavljali su i ADOS (dijagnostička opservacijska skala za autizam).

Dakle, dječak je s dvije godine i tri mjeseca krenuo na svoju prvu terapiju te se od tada aktivno s njim radi. Obitelj je kucala na mnoga vrata ne bi li dobila što više informacija i mališanu obezbijedila što kvalitetniji život. Odlazili su tako u senzornu sobu, logopedu privatno u Koprivnici, Udrugu za autizam u Nedelišću, a uključeni su bili i na ranoj intervenciji u Podravskom suncu, raznim pregledima i terapijama u Zagrebu. Kasnije je dječak krenuo i na plivanje te u sportsku školu u koprivničkoj Gimnaziji gdje sportske
aktivnosti radi s djecom urednog razvoja.

Majka nam je rekla i kako se njezin sin još uvijek vodi pod spektar autizma jer se sama
dijagnoza postavlja s napunjenih sedam godina. Obitelji su na čak dva mjesta rekli da dijete ima visokofunkcionalni autizam, a riječ je o neformalnom terminu koji se upotrebljavan za osobe s autizmom, kvocijentom inteligencije od 80 ili iznad i kod kojih postoji donekle više ili manje sposobnost govora, čitanja i pisanja.

– Naš sin voli odlaziti na plivanje i družiti se sa svojom mlađom sekom koja je njegova mala učiteljica s kojom se čak ponekad i posvađa. Jako voli brojeve, broj sedam mu je najdraži, a pozna i sva slova. Kao obitelj se mnogo družimo i odlazimo na šetnje i vožnje biciklom jer želimo što više boraviti na otvorenom. Kada smo unutra, plešemo, pjevamo, crtamo, bojamo, nešto slažemo od plastelina ili kolaža. Svaki dan nam je ispunjen jer mu to itekako pomaže – kazala nam je majka te dodala kako dijete ide u koprivnički vrtić gdje obožava boraviti.

Dodala je i kako nije bilo nikakvih problema kod prilagodbe jer je odmah zavolio svu djecu, ali i svoje vrtićke tete. Na kraju nam je rekla da joj u počecima nije bilo nimalo lako i kako nije bilo dana da si nije postavila stotinu pitanja u glavi.

– Prvo su se morale posložiti neke “stranice” u mojoj glavi. Morala sam se organizirati sa suprugom i na kraju smo na našu sreću uspjeli “izaći” iz naše situacije pametni i s istim mišljenjem kako dalje. Jednostavno se sve posložilo i danas smo sretni s ukupnim napretkom. Dijete s nama verbalno komunicira i na sto različitih načina nam vraća sav trud uložen u njega – naglasila je.

– Bitno je da shvatite kako vaše dijete funkcionira i da vi kao roditelj možete njemu pomoći. Svaki djetetov napredak nama je stavio osmijeh na lice, a sin me naučio da trebamo biti sretni i zahvalni da smo zdravi, moramo biti pozitivni i nasmijani i cijeniti male stvari. Mi našu djecu volimo najviše na svijetu kao i svaki roditelj. Obožavamo ih takve kakvi jesu. Otkako smo prihvatili dijete i njegov autizam naučili smo živjeti i sve ide puno lakše. Dobijete neku neopisivu snagu da idete dalje i dalje. Naravno da je teško, pogotovo dok se ne prođu sve faze, od osjećaja krivnje do prihvaćanja, ali tu sreću, tu ljubav koju dobijete, to se ne može mjeriti s ničim. Nitko od nas nije birao autizam, ali takva djeca iznad svega trebaju ljubav i prihvaćanje – zaključila je ponosna mama.

zatvori