Međunarodni je dan žena – dan kad se obilježavaju i slave gospodarska, politička i društvena dostignuća žena.
Upravo je taj dan bio povod da porazgovaramo s Marinom Njerš, ženom koja dokazuje da se s upornošću i dobrom organizacijom može apsolutno sve. Ona je pravi primjer žene koja uspješno žonglira sa svim aspektima svog života – profesionalnim, znanstvenim, obiteljskim, ali i onim koji se tiče njenih hobija.
Naime, profesorica je matematike u koprivničkoj Gimnaziji Fran Galović i koordinatorica za Erasmus projekte, predavačica na Sveučilištu Sjever, suautorica udžbenika za treći razred iz matematike, članica stručne radne skupine za izradu zadataka državne mature.
Kada se ne bavi matematikom, svoje slobodno vrijeme ulaže i u Udrugu žena Peteranec gdje je prije otprilike godinu dana preuzela dužnost predsjednice udruge u čijem okrilju djeluje i KUD Fran Galović.
– To je folklorna skupina koja po potrebi ima nastupe. Zbog mog angažmana svagdje, malo teže odrađujemo probe, a i članovi su prvenstveno studenti i učenici pa i oni imaju svoje obaveze, ali kad nešto treba napraviti to i odradimo. Tako smo prošle godine imali jedan Europski summit koji smo iznijeli na svojim leđima i to je bio jedan jako dobar program. Unutar udruge i KUD-a bavim se etnologijom. Surađujem s Vesnom Peršić Kovač iz Muzeja grada Koprivnice koja puno radi na polju zaštite kulturne baštine u Podravini i ona nam je puno pomogla u Peterancu. Imam i etno kuću koja je zapravo rodna kuća moje majke koju smo preuredili u mali muzejski prostor. Ona nije kao muzej otvorena za javnost, ali dolaze skupine vrtićaraca i školaraca. U ovome mi puno pomaže moj otac kojemu je to veliko ispunjenje u mirovini – objašnjava Njerš koja je ujedno i autorica jedne knjige o običajima Peteranca, a trenutno u suradnji s Peršić Kovač piše i knjigu o zaštiti ručnog rada, odnosno bijelog veza iz Peteranca.
Još jedna stvar gdje se zapravo, kako kaže, odmara od matematike, su Dinamove utakmice.
– Strastvena sam navijačica Dinama i volim se opustiti na utakmici. Imam godišnju kartu za sjever i tamo sam s, kako ih nazivaju, huliganima, iako ih ja uopće ne percipiram na taj način, jer to su dečki koji navijaju baš kao i ja. Idem gotovo na 90 posto utakmica u Maksimiru, puno je i sjevernih gostovanja na koja idem, a išla sam i na neke inozemne. Volim Dinamo i volim utakmice i to je vrijeme u kojem se opuštam – ističe.
Osim ovih, još su dvije važne uloge u njenom životu – majka je i supruga, a upravo bez podrške i razumijevanja obitelji napominje kako ne bi mogla pomiriti sve svoje interese koji ju trenutno ispunjavaju i vesele.
– Imam sreću da moja obitelj razumije sve što ja radim. Sin mi je odrasla osoba, studira u Zagrebu i onaj njegov život kad je bio u osnovnoj i srednjoj školi išao je svojim normalnim redoslijedom i nije trebalo puno muke oko njega. Sad je odrasla osoba i puno mi pomaže. On je dio većine ovih aktivnosti kojima se bavim izvan matematike i škole – sa mnom je na tribini, sa mnom je u KUD-u, a sa mnom je i u kući kad treba nešto pomoći, baš kao i suprug. S nama je u kući još i moj otac koji je mobilan i puno toga može pomoći, a njegovi hobiji su zapravo stvari kojima mi pomaže u radu s udrugom, KUD-om i etno kućom. Ako treba skuhati nekad uskoči suprug, a nekad tata. Logistika nam je dobra i to je velika sreća – ističe Njerš.
Pojašnjava kako se prioriteti nameću sami po sebi, a sve je stvar dobre organizacije.
– Poslovi kojima se bavim, recimo oni vezani uz državnu maturu, odvijaju se jedan vikend u mjesecu i taj vikend je onda samo za to. Utakmice su najčešće vikendom ili recimo Konferencijska liga četvrtkom navečer i to je u moje slobodne vrijeme pa mogu otići. Folklor je stvarno po potrebi i kad znam da imam nešto vezano uz nastup ili ako imamo nekakvu akciju, naravno da se prilagodim da taj vikend nemam nešto drugo. Škola je pak svakodnevni posao i time se bavim i pod odmorom i za vrijeme slobodnog sata. Radim u školi koja je divna i u kojoj ima puno dobrih učenika koji isto tako vole uskočiti i raditi s nama različite aktivnosti. Primjerice, bliži nam se Dan za znanost i djeca se bore tko će sudjelovati u nekoj radionici ili pomoći izraditi materijale. Što se tiče Erasmus projekata, već smo uigrana ekipa, djeca su jako zainteresirana za sudjelovanje i samo im damo uputu i oni po toj uputi vole raditi, a samo putovanje je opet zadovoljstvo jer nakon što se odradi službeni dio, poslijepodne nam slijedi opuštanje i druženje s kolegama u tim školama ili s našim učenicima na njihovim aktivnostima. Naravno da ima tjedana dok je ludnica i dok se sve događa, dok treba završiti neke papire. Onda je napeta situacija, nitko me ne dira i ne pita ništa – naglašava Njerš.
S obzirom na to da je povod našem razgovoru bio Međunarodni dan žena, zanimalo nas je i kako ona gleda na ulogu i položaj žene u današnjem društvu.
– Sigurno je bolje nego li je bilo prije samog formiranja Dana žena kad su žene bile na margini društva i svega ostalog. Mislim da danas možemo govoriti o nekakvoj ravnopravnosti, ali naravno da uvijek ima situacija u kojima ravnopravnost baš i ne postoji. Moram priznati da se nisam našla u situaciji u kojoj bih se osjećala diskriminirano. Primjerice, tribina je muška, ali ja sam tamo kao žena bez ikakvih problema. Na poslu isto tako nikada nisam osjetila razliku žensko-muško. Radim u ženskom okruženju, to je istina, ali imamo dovoljno muškaraca u kolektivu koji su tu i s kojima nemam nikakvih problema. Nikad nisam na svojoj koži osjetila omalovažavanje ili probleme zbog toga što sam žena, što ne znači da toga danas nema – govori naša sugovornica.
Spomenula je kako živi na selu, u jednoj zapravo tipičnoj sredini za predrasudu “zna se gdje je ženi mjesto”.
– Možda je malo ružno ovo kako sam rekla, ali više je tih koji smatraju da bi žena trebala biti doma i odrađivati te takozvane ženske poslove i da možda muškarac to ne treba raditi. No, ja sam se postavila tako da ja radim puno poslova i da meni treba pomoć mog supruga, djeteta i oca i zapravo cijele obitelji, a ne samo njih koji žive sa mnom. Nisam imala taj problem da mi je netko rekao „Pa tebe nikad nema doma”, možda netko nekad u nekakvoj zafrkanciji, ali znamo da u svakom zezanju možda ima i malo istine i da ljudi to tako i misle. Ali, ne doživljavam to kao nekakvu kritiku jer način na koji ja živim meni je u redu, baš kao i svima oko mene – naglašava Njerš.
Za kraj našeg razgovora svim djevojčicama i mladim ženama poručila je da budu ustrajne u onome što rade.
– Čak i ako dođu do nekakve prepreke, neka ju probaju preskočiti, prijeći ili sagraditi most preko nje i sigurno će uspjeti. Ustrajnost i upornost su najvažnije – zaključila je.
Ovaj članak sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
