Za hobi nikad nije kasno, a pokazuje to i primjer Božice Pukec koja je cijeli život voljela crtati, a prije 13 godina ozbiljnije se posvetila ovom svom hobiju.
Pukec ističe kako je sve počelo na ribolovu na koji ju je vodio njen pokojni muž.
– Kako mi je bilo dosadno, uvijek sam nešto crtkarala. On je to vidio i kupio mi boje i platno i rekao “Sad slikaj”, na što sam mu ja odgovorila da ne znam, a on je tada rekao “Naučit ćeš”. Tako sam zapravo počela slikati, a sve zbog ribolova – pojasnila je.
Od tog trenutka prošlo je 13 godina, a ona nije prestala slikati, no za sebe još uvijek govori da je tek početnica.
– Prve slike napravila sam tehnikom pastel. Jako volim raditi rukama i još dan danas neke stvari na slikama radim rukama. Najdraža mi je tehnika ulje na platnu, a kako dosta slikam na poslu, ljudima ne odgovara taj miris pa sam prešla na akril iako kod kuće još uvijek slikam s uljem. Najdraži motiv na slikama mi je Podravina koju nosim u srcu gdje god da idem. Slike su mi najbliže naivi, no ja ne bih rekla da je to prava naiva. Prije bih rekla da se vraćam u svoje djetinjstvo i pokušavam na slike prenijeti što su naši stari ljudi nekad radili kako mlađe generacije ne bi zaboravile kako je to nekad bilo – rekla je.
Rodom je iz Novigrada Podravskog, živi u Koprivnici i radi u Austriji, a dugo godina radila je u Italiji gdje je dobila nadahnuće za svoje umjetničko ime – Natalija.
– Nakon godinu dana kako sam počela slikati upisala sam tečaj kod Lovrekovića. No prekinula sam odlaziti kad sam shvatila da sam postala on, odnosno kad je moje drvo sličilo njegovom. Nisam htjela biti kao netko drugi, već sam htjela biti ja. Tako da sam tada prekinula. Važno mi je što sam tamo naučila o bojama, njihovom miješanju i ostalim osnovama – naglasila je.
Trenutno je članica dvije umjetničke udruge – Podravka 72 i Peski art Đurđevac. Kao slikarskog uzora navodi Mirka Horvata čije je slike voljela i prije nego što se ozbiljnije počela baviti slikarstvom. Kako je kreativna osoba, ističe da kod slikanja ni sama ne zna kako će slika izgledati.
– Počnem slikati nebo i ne znam gdje će me slikanje odvesti. Nikad ne crtam po platnu skice i nikad unaprijed ne znam kakva će biti slika. Započnem slikati i kamo me misli odvedu. Bližnji mi vele da se po mojim bojama vidi kad sam tužna ili sretna. Kad sam ostala sama, na mojim slikama nije bilo ljudi. Pa je nakon nekog vremena bio jedan čovjek na slici, pa dva i tako dalje. To uopće nisam primijetila, već su to drugi primijetili – objasnila je.
Ni sama ne zna koliko je u proteklih 13 godina naslikala slika.
– Trenutno imam opremljenih oko 60 slika. Neopremljenih imam još sigurno 30-ak. Kamo god idem, podijelim svoje radove. Volim poklanjati, volim da su ljudi sretni. Volim društvo i volim otići na kolonije kako bih se družila s ljudima. Čak mi nije bitna ni prodaja. Nije sve u novcima. Kad prodam sliku, za te novce kupim materijale i dalje slikam – pojasnila je.
Cijeli svoj život bila je društvena osoba, a i sam posao koji je radila u Hrvatskoj bio je društven. Naime, bila je vlasnica kafića i to u prijestolnici naivne umjetnosti, u Hlebinama.
– Kafić sam imala osam godina. Zanimljivo je kako je Josip Generalić sa svojim gostima često dolazio k meni u kafić. Vidio je da sam ja uvijek nešto crtkarala i znao mi je reći da dođem k njemu da me poduči. Odgovorila sam mu “Jožek dok bum ja tak stara ko ti, onda budem slikala” i evo stvarno ja sad slikam – prisjetila se.
Naša sugovornica kazala nam je da iza sebe ima i brojne skupne izložbe, a na Dan žena imala je svoju prvu samostalnu izložbu i to u Pastoralnom centru u Koprivnici.
– Ne bih nikad imala izložbu da nije velečasni došao posvetiti kuću i prilikom posjete vidio slike i pitao me bih li htjela imati izložbu – objasnila je.
Istaknula je da trenutno radi u Austriji gdje brine o starijim osobama, što joj je oduvijek bila želja. Tako dva tjedna živi u Austriji pa dva tjedna je u Hrvatskoj.
– Na poslu imam pauze u kojima mogu otići u svoj mir i posvetiti se slikarstvu. Tih 14 dana mi proleti kao da su četiri dana. Gdje god da sam radila, uvijek sam našla vreme za sebe – konstatirala je.
Prije dvije godine se na poziv tadašnjeg načelnika u Koprivničkom Ivancu okušala u vođenju radionice slikarstva za djecu.
– Kako sam dva tjedna izvan Hrvatske, pozvala sam Mariju Stipan da sa mnom vodi radionice. Kada sam dobila poziv od načelnika, odlučila sam prihvatiti jer će jednog dana ta djeca moći reći “To mi je teta Božica pokazala”. Taj rad mi je ostalo u jako lijepom sjećanju. Bila sam i u Udruzi Mali princ na nekoliko radionica. Sve te radionice su mi također ostale u jako lijepom sjećanju, gdje smo se svi skupa igrali bojama, zaprljali, bili kreativni te se zajedno zabavili – naglašava.
Na kraju je zaključila kako je zahvalna svom mužu što ju je potaknuo da se počne baviti ovim hobijem.
– Znao mi je kazati “Nemoj Božica ručak spremiti, ako ti se slika, slikaj”. Nisam baš neki borac i ja bih odustala, ali on me gurao. Sad me gura unuka, radi nje ovo sve radim – zaključila je.
