Subota, 20. srpnja 2024.

FOTO Grgin konak utočište je stotinama životinja, Gregurić: Utopija zbog koje sam u početku bio osuđen na propast sada je postala nešto divno

Usred šume u mjestu Donje Zdjelice pokraj Virja vješto se prikrilo Utočište za životinje Grgin konak, oaza mira i zajedništva s nekim posebnim pravilima i zakonitostima u kojoj pokretač i vlasnik konaka Hrvoje Gregurić – Grga život dijeli s brojnim životinjama.

Kako nam je to ispričao Gregurić koji je po struci veterinarski tehničar, Utočište za životinje Grgin konak nastalo je 2014. godine, a te se godine razveo i imao dvije opcije – vratiti se živjeti kod majke u Virje ili pokrenuti utočište što mu je bio dječački san. Operacija Grgin konak, kako ju je nazvao, službeno je počela 6. siječnja 2014. godine.

– Dok sam vidio tu livadu koja je tada bila u vlasništvu mog bratića, ja sam se u nju zaljubio na prvu i tijekom godina sam ju malo po malo kupovao. Jednostavno, oduvijek je to bilo u meni i želio sam nešto takvo, iako od početka nisam znao hoće li Grgin konak biti utočište ili ću se baviti turizmom. Zahvaljujem majci koja me razumjela i vidjela da imam viziju, bila mi je oslonac i potpora jer nisam bio zaposlen, a trebalo je to sve hendlati. Sve sam u pravilu napravio sam za što mi je trebalo dvije godine, a danas volim podvući crtu s filmom “Polje snova” u kojem je Kevin Costner rekao “If you build it, they will come” – u jednom trenu ljudi su samo počeli zvati i tako je konak počeo rasti – otkrio je.

Snimio Tomislav Matijašić.

Tijekom 10 godina humanitarnog rada nije othranio jedino jazavca

Iako ne zna točan broj životinja kojima je tijekom 10 godina humanitarnog rada pružio drugu šansu, othranio ih ili spasio od sigurne smrti, istaknuo je kako je na konaku najviše životinja obitavalo nakon potresa u Petrinji. Puno ih je bilo na othrani i neke su se vratile vlasnicima, dok su neke pronašle svoj novi trajni dom na konaku. Gregurić tvrdi da u ovih 10 godina othranio nije jedino jazavca.

– Što god dlakavo u Podravini živi, to smo sigurno othranili – kroz smijeh je poručio.

Životinje, dakle, na Grgin konak pristižu iz svih dijelova Hrvatske, ali i čitave Europe pa su tako kroz konak prošle ili još uvijek žive i životinje iz Slovenije, Ukrajine… S hrvatskih otoka mu, primjerice, dolazi puno ovaca, a još više mačaka. Naime, problem s otocima je taj što turisti tijekom ljeta hrane mačke pa dođe do hiperpopulacije, a u jesen te mačke onda ostanu same, objasnio nam je.

Gregurić pritom o svakoj životinji na konaku zna sve, a svaka ima svoju priču – nekad sretnu, nekad tužnu.

– Bilo je jako ružnih iskustava i traumatiziranih životinja. Naime, ovdje na konaku ne mogu imati pse jer ih emui napadaju pa imam dvije tete čuvalice i psa Bena. Benu vam je netko otpilio zube i smrskao kosti lica. Ben je prošao tri operacije, morali smo mu odstraniti i oči, to je jako težak slučaj i to je napravio bolestan um, a mislim da će takav zlotvor prije ili kasnije nešto tako napraviti i drugom čovjeku – osvrnuo se Gregurić.

Snimio Tomislav Matijašić.

Na konaku žive i ovce koje su isprva bile kupljene za ljubimce, a dok su vlasnicima pojele vrt, voćnjak ili živicu, završile su na konaku. Isto je i s ponijima koje roditelji kupe djeci, a dok nakon godinu ili dvije dosade mališanima, onda poniji hodaju skučenim prostorima sve dok ne pronađu svoj pravi dom kod Gregurića.

Topla ljudska priča vezana je pak uz američkog mustanga Geronima.

– Geronimo je bio maza svog vlasnika koji je cijeli život držao konje, a dok je vlasnik umro, njegov sin je Geronima doveo na konak. Sin mu inače živi u Njemačkoj, no nađe vremena jedan vikend svakog mjeseca, kupi hranu i dođe na konak. Jednom sam ga pitao “Kako ti svaki mjesec nije problem doći iz Njemačke?”, a on mi je odgovorio “Dok dođem Geronimu, imam osjećaj kao da dođem posjetiti svog tatu ” – to mu je živa uspomena na oca – ispričao nam je Gregurić.

Snimio Tomislav Matijašić.

Gregurić ovih dana s nestrpljenjem očekuje i jedan dolazak. Naime, u Ferdinandovcu je prije tri godine spasio rodu Elenu i ona se svake godine iz toplijih krajeva prvo vrati na konak pa tamo obitava par dana, a onda poleti i ode. Na konaku je živio i jedan labud koji je prezimio dvije sezone sve dok se jednog dana nije izdignuo s vode i poletio.

– Nitko tada nije bio sretniji od mene. Čak sam othranio i galeba koji je stigao iz Pule, on je također ovdje prezimio dvije sezone – rekao je.

U šatorima uz roditelje i mališane znaju završiti i emui, svinjice i koze

Spomenimo i da Grgin konak ima edukativnu ulogu pa se tako organiziraju Dani otvorenih vrata i radionice za djecu. Da je to zaista nužno potvrđuje i jedna anegdota koja se dogodila Greguriću.

– Krave su danas nažalost postale atrakcija, a jedna curica od šest-sedam godina jednom me pitala “Zašto kravica nije ljubičasta?”. Na konaku u pravilu nemamo posjete jer on nije mjesto za turizam, već utočište. No, ako se na našu stranicu javi pet-šest obitelji onda odvojimo jedan dan u mjesecu pa napravimo organizirani posjet, a dolaze nam i vrtići te škole i to se ništa ne naplaćuje. Tijekom godine imamo i Dane otvorenih vrata, prvi bi ove godine trebali biti na Uskrsni ponedjeljak ako vrijeme posluži, a nakon toga će se održavati jednom mjesečno. Jednom mjesečno trudimo se organizirati i radionice za djecu pa radimo hranilice za ptičice, hotele za kukce… Zamislite vi dok čujete zvuk 50 čekića kako udaraju ili bojanje koje završi time da smo obojani svi – i djeca, i koze, i emui, i poniji… Ja sam zbog toga presretan i srce mi je veliko kao kuća. Jednom godišnje organiziramo i kamp za roditelje i djecu, a u šatorima uz roditelje i mališane znaju završiti emui, svinjice i koze – kroz šalu je kazao.

Snimio Tomislav Matijašić.

Naravno, za funkcioniranje i opstanak Grginog konaka potrebne su i financije. Početkom 2020. godine nastala je neprofitna nevladina Udruga za zaštitu životinja, prirode i društva Grgina arka kojoj možete donirati na razne načine.

– Uvijek kažem, štogod od hrane donesete, iskoristit će se. Od limenke hrane za mačke, vreće kukuruza, žitarica ili pak roto bala sjena što je u današnje vrijeme postalo enormno teško naći. Ima i troškova veterinara, a na našoj stranici je objavljen žiro račun te svaki cent dobro dođe. Ako se pak netko želi priključiti radu udruge slobodno se može javiti, svi su dobro došli – naglasio je Gregurić.

Posebna sredstva potrebna su pak za izgradnju nove, čvršće ograde oko cijelog konaka. To je nešto što će koštati jako puno, no mora se napraviti, a plan je dovršiti ogradu kroz godinu dana, nastavio je.

– Godinama se borim s drvećem koje padne usred oluje i uvijek nam provale svinje ili jeleni. Shvaćam da su životinje gladne, no problem je u tome što radim pa me ponekad nema, a moje životinje kroz potrganu ogradu izađu van pa ih dobar dio dana i noći lociram. A bilo je stvarno svakakvih šetnji – magarci su mi bili u Rakitnici, krave u Zdjelicama, svega je bilo… Jednom je i emu otišao pa sam ga cijelu noć tražio u dijelu oko Miholjanaca, a on je preko brijega otišao u Hampovicu. Onda me ujutro zvala policija i pitala “Je li to vaša ptica?” – našalio se Gregurić.

Snimio Tomislav Matijašić.

S Gregurićem smo za kraj druženja razgovarali o utopiji, pojmu koji prema definiciji označava neostvarivu zamisao ili zamišljenu zemlju u kojoj vladaju savršeni društveni odnosi, blagostanje i sreća.

– Gledajte, dok sam ja počeo sa svime ovime, bio sam čudak. Bio sam osoba koja je na marginama društva i nitko nije razumio zašto ja idem u tu šumu i što ja radim, odnosno kako to može uspjeti. Bio sam osuđen na propast. No, mi smo kao udruga postigli jednu divnu stvar i to je, uz sve spašene životinje, najveći uspjeh ovog konaka. Dok su ljudi prije naišli na neku ozlijeđenu životinju to je bio nerješiv problem, a većina ljudi je tu životinju zato ignorirala i ostavila. To sad više nije problem jer u spašavanje treba uložiti jako malo truda – samo treba nazvati mene ili sjesti u auto i ozlijeđenu životinju dovesti ovdje, a svaki takav minimalan trud rezultira jednim spašenim životom. Ta utopija je bila nedostižni san i nešto zbog čega sam u početku bio osuđen na propast, a sada je postala nešto divno – zaključio je Gregurić.

Ovaj članak sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

zatvori