Međunarodni je dan materinjeg jezika.
Riječ je o danu čiji je cilj ukazati na važnost njegovanja i opstanka materinjeg jezika, ali i na bogatstvo višejezičnosti, pluralnosti i različitosti. U fokusu ovog dana je i učenje te unaprjeđivanje, ali i razvoj materinjeg jezika.
Da je hrvatski jezik uistinu bogat, a materinji ključan u razvoju pojedinca dokazuje i književnica Katica Rajić Popijač koja svakodnevno njeguje svoj materinji jezik, prvenstveno kroz književnost. Rajić Popijač rođena je u Bednji te je tamo živjela do svoje 10. godine, a onda je s roditeljima preselila u Koprivnicu te je tako i Podravina postala njen zavičaj, rekla nam je.
– Mi smo “gore” u školi govorili naš materinji jezik bednjanski, a onda dok smo došli u školu u Koprivnicu nismo znali gotovo ništa pa su nas učili. Manje-više smo razumjeli neke riječi, no učitelji su nas dodatno podučavali. Usput smo učili i standardni hrvatski jezik i to smo vrlo dobro naučili; po tome ćete i prepoznati Zagorca – dok dođe u neku novu sredinu on čvrsto, dobro i ispravno govori standardni hrvatski jezik što se u Podravini baš i ne događa – naglasila je.
Kad je pak riječ o bednjanskom govoru, njega smatra jedinstvenim i dobro očuvanim zbog više faktora, što geografskih, što socio-ekonomskih.
– Bednja je geografski izolirana između planina Ivančice, Ravne Gore i Strahinjčice. Ona se nalazi u zatvorenom krugu te tamo prije nije bilo tvornica ili poslova, a ljudi su se uglavnom bavili poljoprivredom i bili su prepušteni sami sebi. Eventualno je netko otišao u Varaždin, no nije bilo protoka ljudi pa je bednjanski govor ostao – objasnila je Rajić Popijač.
Situacija je u današnje vrijeme ipak nešto drugačija i Rajić Popijač je poručila da se danas jezik neminovno mijenja zbog čega se bednjanski manje govori, no ipak postoje jake inicijative putem kojih se želi što više očuvati izvornost ovog govora.
– Danas se radi puno na tome da se sačuvaju izvorni govori, no vrijeme radi svoje i mladi odlaze u Varaždin ili Zagreb, a gdje god dođu, moraju znati standardni hrvatski jezik. Prije je bila takva klima kroz odgoj da je bila sramota govoriti naš zagorski i vi se u Podravini još dobro držite. Ipak, Bednja silno želi očuvati svoj govor i ljudi se trude. Zasad ne postoji rječnik bednjanskih riječi, no na njemu se radi i sve se to priprema, no to je dugotrajan proces. Već imamo izvađenih oko 20.000 riječi – poručila je.
Naveli smo da Rajić Popijač svoj materinji jezik prvenstveno njeguje kroz književnost pa tako zasad ima šest izdanih knjiga kroz koje, uz bednjanski, kombinira i kajkavski, ali i štokavski. Zbog bolje interpretacije svaka joj knjiga sadrži i svojevrsni mini rječnik. Pisati je pritom počela spontano i književnosti ju nije privuklo ništa osobito; to je nešto što je jednostavno čučalo u njoj, otkrila je.
– Dok sam došla iz Zagorja jako sam pazila na jezično izražavanje, znala sam dobiti i jedinicu iz hrvatskog jer se onda na to jako strogo pazilo. Sve mi je znalo biti crveno i prekriženo, no uvijek sam imala dobre sastavke i uvijek su se oni čitali usprkos gramatičkim pogreškama. To je nešto što je čučalo u meni; moj tata je bio šuster, a mama domaćica. Stric mi je pak bio stražar u knjižnici kaznionice u Lepoglavi i on je doma nosio knjige pa smo ih čitali. Kao dijete sam to upijala iako nisam imala pojma tko je i što je, na primjer, Franz Kafka. Bitno mi je bilo samo da čitam jer knjiga te osvoji još dok si mali – ispričala je Rajić Popijač.
Glavna motivacija za pisanje isprva joj je bila nostalgija i žal za zavičajem, no kad čovjek sazrije, onda shvati da su to sve naši bliski prostori, pogotovo u današnje vrijeme dok ljudi putuju kontinentom, kazala je.
– Nekad tome ipak nije bilo tako. Evo, mi smo prošli 100 kilometara i došli tu u Koprivnicu i to je za nas bilo srcedrapajuće. Onda se javila ta žal za zavičajem, no dok stariš i odrasteš, prihvatiš i novi zavičaj koji ti je dao posao, obitelj…. To je sve tvoja osobna crta, to je jednostavno u tebi. Svu ljepotu, tugu, bol i divne misli nekome poželiš prenijeti, a ne možeš to toliko lijepo izreći kao što možeš napisati – istaknula je.
Rajić Popijač je mišljenja da je upravo takav način izražavanja još ljepši dok ga možeš izreći na svom materinjem jeziku.
– Na materinjem jeziku možeš izraziti najdublje osjećaje, najljepše možeš reći svoje intimne misli i svoje sve. Ma, možeš ti znati 10 jezika i to je prekrasno, ali uvijek se vraćaš svojim korijenima. Naš hrvatski jezik je predivan i puno toga njime možemo izraziti, ali ipak u dubini dušice stoji taj materinji gdje si ti poniknuo – možda na selu, možda u neboderu, ali to je ono tvoje, to je tajna sila za koju se čovjek veže. Ljudi kamo god daleko odu, čeznu za svojim zavičajem i moraš otići da bi tu čežnju spoznao. Dok si doma, misliš si “Ma, to je sve bezveze”, no dok odeš, sve shvatiš – zaključila je Rajić Popijač.
Ovaj članak sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
