Stres, napetost, nervoza, zabrinutost i ozbiljnost bile su stvari koje smo očekivali na licima hrabrih ljudi koji svakodnevno spašavaju ljudske živote. No, ulaskom u prostorije Zavoda za hitnu medicinu Koprivničko-križevačke županije osupnuli su nas pozitivna energija, složnost, vedrina i opuštenost liječnika, medicinskih sestara i tehničara, i vozača – kako onih koji su tek maloprije stigli na posao, tako i onih koji su bili na odlasku nakon 12-satne smjene.
Liječnik u čiju smjenu smo stigli – dr. Danijel Lugonjić ovdje radi godinu i pol otkako je završio studij, a da je upravo hitna medicina ono što ga zanima, shvatio je pri kraju studija i nakon vježbi koje su na raznim radilištima imali kao studenti.
– Svidjelo mi se jer je dinamično, a ni jedan dan nije isti. Ima dana kad većinom obavljamo posao u našoj ambulanti, to više-manje i nisu hitnoće, ali i to je dio posla, a ima dana kada imamo i po 10 intervencija, ili pak dvije ili tri. Stresno je, ali taj stres i ono što proživljavamo prilikom intervencija procesuiram i shvatim tek na kraju dana ili dok odem doma, jer kad izađemo na intervenciju moramo biti fokusirani i pomoći osobi, a tek potom razmišljati o stresu i o tome što smo vidjeli ili čemu smo svjedočili. Nismo roboti i teško je posao, odnosno ono što vidimo ostaviti na poslu i kasnije stalno razmišljam o tome jesmo li sve napravili. No, zbilja se trudimo i educiramo da ne bi netko zbog nas u najgorem slučaju izgubio život – objasnio nam dr. Lugonjić.
Dodao je kako ima svakakvih intervencija i nikad ne znaju što će ih dočekati u kući, a problem im ponekad predstavlja i kako ljudi opišu što im se događa.
– Nekad kažu da im nije ništa, a kad dođete tamo osoba je već umiruća ili je potrebna reanimacija, a mi smo očekivali nešto sasvim drugo. Osnovne informacije koje pozivatelji moraju dati su gdje je događaj, o kome se radi, kakvo je stanje svijesti, pa onda ide opisivanje disanja i bolova i zapravo dosta ljudi ne zna opisati što ih točno boli i kako ih boli, a i većinom ljudi koji su kraj osobe u potrebi ne znaju primijeniti prvu pomoć – pojasnio je dr. Lugonjić i kazao da kada je riječ o dolascima u ambulantu, većinom dolaze nehitni slučajevi, primjerice temperature koje traju dva sata ili jedan dan i to je najčešće, zatim uhobolje su česte, bolovi u leđima, a prvotno su tu kako bi pomoć pružili osobama s poteškoćama disanja, bolovima u prsištima, odnosno kod nekih naglo nastalih promjena.
Medicinska sestra Lucija Dedi, koja u hitnoj službi radi više od dvije i pol godine, kazala nam je da joj je lijepo raditi ovaj posao.
– Radila sam u bolnici, ali ekipa je ovdje odlična, svi smo mladi i složni. Naravno da ima i stresnih dana, ali i onih malo mirnijih. Najteže mi je gledati patnju i tugu obitelji. Sam čin intervencije nije težak. Mogu se i moram odmaknuti. Imala sam jednu jako stresnu intervenciju koja mi je i dan danas ostala u sjećanju, ali nosim se nekako. I sestra mi je medicinska sestra pa s njom razgovaram o nekim stvarima koje me muče, ali manje-više svi međusobno na poslu nakon bilo kakve intervencije prokomentiramo i pričamo puno o tome i nekako je lakše – naglasila je.
Da je bit ovog posla pomaganje drugima, potvrdio nam je i vozač Davor Kukić s 20-godišnjim iskustvom.
– Kao klinac nikad nisam razmišljao da bih to mogao raditi, ali odlično mi je uz sve članove tima, to su mladi ljudi koji su voljni raditi taj posao i jako je ispunjujuće da i ti nekome možeš pomoći. Stresno je, ali čim te vodi ta želja za pomaganjem drugima, ne gledaš na to kao na neki stres. Puno lakše je raditi uz dobru ekipu, koju ja i imam – istaknuo je.
Svi smo barem u jednom trenu svjedočili prolasku vozila hitne pod rotirkama i sa sirenama kroz crveno svjetlo na semaforu ili prometno raskrižje.
Kukić je naglasio kako je u takvim situacijama vrlo važna koncentracija i dobro opažanje.
– Drugi vozači bi nas trebali propustiti čim vide rotirajuća svjetla, a ja moram usporiti, što lakše proći kroz raskrižje, ne projuriti kao muha bez glave. Važno je da mi prođemo, da ne zaostajemo i ne gubimo pola minute ili minutu na semaforu dok čekamo zeleno svjetlo – istaknuo je i napomenuo da se vozači baš i ne znaju ponašati u prometu.
Ono što je primijetio jest da su stigla neka nova vremena, ljudi imaju puno više briga na pameti i uz to su na mobitelima.
– Dosta kasno nas primijete na cesti, tek nakon kilometar ili dva i onda se trznu. Trebali bi svi za volanom biti malo više koncentriraniji i razmišljati o tome gdje su i što rade i tada bi se puno prije primijetili i hitna, vatrogasci i policija, a i manje bi sebe ugrožavali na cesti – zaključio je Kukić.
Razgovor s našim sugovornicima odjednom je bio prekinut, onu opuštenu atmosferu s početka u djeliću sekunde zamijenila su ozbiljna lica, profesionalnost i uvježbanost – liječnik je primio poziv i T1 tim je u roku minute bio u svom vozilu i na putu na intervenciju koja je okarakterizirana crvenim svjetlom što znači da je najviši stupanj hitnosti.
Čak 92 posto pregleda u ambulanti zavoda za hitnu medicinu nije bilo hitno
Ovakvih izlazaka na teren tijekom prošle godine bilo je 9.635 pri čemu su njih 2.724 bila hitna, crvenog kriterija. S druge strane, u ambulantama zavoda za hitnu medicinu koje nose naziv prostorije za reanimaciju i koje su namijenjene pružanju zdravstvene zaštite hitnog crvenog kriterija obavljeno je 17.580 pregleda od čega je čak 92 posto bilo nehitnih.
Rekla je tako ravnateljica Zavoda za hitnu medicinu Koprivničko-križevačke županije Zlatica Kučko Gudelj i objasnila kako zapravo njihov sustav funkcionira i koje su razlike u odnosu na Hitni bolnički odjel Opće bolnice Dr. Tomislav Bardek.
– Zavod za hitnu medicinu obavlja izvanbolničku zdravstvenu zaštitu, a to znači da tim pruža zdravstvenu zaštitu na terenu i u vozilu kada je nekome život ugrožen na način da ne može biti pokretan i sam doći do hitne, odnosno u bilo kojoj drugoj životno ugrožavajućoj situaciji u kojoj je bitno što ranije započeti s medicinskim zbrinjavanjem ili u najgorem slučaju reanimacijom pacijenta. Tada se zove 194 i naša dispečerka u prijavno-dojavnoj jedinici procjenjuje hitnost te ovisno o tome odlučuje izlazi li T1 tim ili T2 tim. U T1 timu rade liječnik, medicinski tehničar, odnosno sestra i vozač i oni izlaze na crvene kriterije – prometne nesreće, srčane i moždane udare te ostala životno ugrožavajuća stanja, dok su u T2 timu samo medicinske sestre i tehničari i oni izlaze na niže stupnjeve hitnosti. Kad T1 tim dođe na teren, pružaju prvu pomoć, zdravstvenu zaštitu ili oživljavanje ako je potrebno, stabiliziraju pacijenta, daju mu određene lijekove, provedu pojedine postupke i odluče je li ga potrebno odvesti u bolnicu na HBO ili direktno na odjel. Na HBO u pravilu dolaze pacijenti sami kad ih nešto boli i kad se boje da ne bi bilo neke teže stanje i tamo čekaju trijažu, nakon čega će biti zaprimljeni na obradu ovisno o stupnju hitnosti. Čak i to nekad nije loše, dakle direktno odvesti pacijenta na HBO ako njegovo zdravstveno stanje to dozvoljava, a kako se ne bi čekao dolazak izvanbolničke hitne. Naime, imali smo slučajeve kad su ljudi primijetili da se radi o prvim znakovima moždanog udara, a žive u udaljenijem mjestu od grada, i da ne čekaju naš tim, odvezli bi pacijenta svojim autom na HBO i na taj način su dobili na vremenu i to onoliko koliko bi našem timu trebalo da dođe do njih. No, tu treba dobro procijeniti u kakvom je stanju pacijent – pojasnila je ravnateljica.
Postoci pružanja prve pomoći do dolaska hitne su poražavajući, važna je suradnja pozivatelja i dispečera
Smatra kako bi trebalo poraditi na edukaciji stanovništva i to kada je riječ o pružanju prve pomoći do dolaska hitne pomoći, ali i naučiti ih kako komunicirati s osobom koja se javlja na broj 194, odnosno s prijavno-dojavnom službom.
– Sestra vodi pozivatelja, u međuvremenu šalje tim, ali nastavlja postavljati ključna pitanja. Tu se ljudi najčešće ljute jer im nije jasno čemu sva ta pitanja. No, pozivatelj je taj koji je uz pacijenta i koji jedini može dati pravovaljanu informaciju, on im može pomoći u oživljavanju, a ljudi najčešće zaziru od pružanja prve pomoći jer se boje. Pozivatelj mora ostati smiren, no najčešće je u stanju šoka i panike i više uopće ni ne doživljava našu dispečerku. Dispečerka mora imati puno strpljenja da pridobije pozivatelja na suradnju i da pristupi pružanju prve pomoći, a kad to uspije, ljudi preživljavaju upravo zahvaljujući suradnji pozivatelja s dispečerkom. Postoci pružanja prve pomoći do dolaska hitne su poražavajući, ljudi odbijaju pružiti pomoć, boje se, misle da ne znaju, ne slušaju, a samo treba pozorno slušati i slijediti upute, jer su šanse za preživljavanje dok tim ne dođe puno veće – pojasnila je.
Ravnateljica je naglasila kako raste postotak preživljavanja, pa tako bilježe 14,5 posto više uspješnih reanimacija na terenu u odnosu na 2018. godinu. Isto tako, rastu i brojke uspješnih reanimacija koje su proveli ljudi koji su se našli uz unesrećene, ali ravnateljica smatra je podatak da u 50 posto slučajeva zaziru od pružanja prve pomoći zapravo poražavajući podatak.
Kada je riječ o opremi, ravnateljica Kučko Gudelj istaknula je kako im ništa ne fali te da im je nedavno bila i kontrola Hrvatskog zavoda za hitnu medicinu nakon koje je zaključeno da koprivničko-križevački zavod ima potpunu opremljenost vozila i određene nadstandarde koje drugi zavodi nemaju.
– Osim osnovne medicinske opreme kao što su defibrilator, aspirator, respirator, naš vozni park konstantno obnavljamo i uzimamo puno kvalitetnija vozila, primjerice Crafter iz 2022. je s automatiziranim nosilima koje je prvo takvo i jedinstveno u Hrvatskoj. Nažalost, sada su vozila drastično poskupjela i nismo baš u mogućnosti nabavljati takva, ali gledamo da to budu kvalitetna vozila. Posebno bih istaknula da smo opremljeni easy pulsevima i nedavno smo nabavili auto pulseve, a riječ je o posebnim uređajima za masažu srca koje smo nabavili decentraliziranim sredstvima i njima su opskrbljeni svi timovi u Đurđevcu, Križevcima i Koprivnici – napomenula je.
Nedostatak liječnika kompenzira se vanjskim suradnicima, a uskoro će prvostupnici specijalisti sestrinstva preuzeti određene kompetencije liječnika
Kao najveći problem, a što nije karakteristično samo za naš zavod, ravnateljica je istaknula deficit liječnika.
– Pitanje je kako će se taj sustav moći dugoročno održati, jer od 15 ugovorenih T1 timova, nama trenutno nedostaje pet liječnika. Pokušavao ih pronaći na sve moguće načine, oglasi su stalno aktivni, međutim dok ne nađemo liječnike koje ćemo zaposliti na neodređeno vrijeme, pokrivamo se s vanjskim suradnicima koji k nama dolaze raditi u smjenu izvan radnog vremena koje imaju u svojim matičnim zdravstvenim ustanovama. Hitna medicina se sada u tom smislu mijenja. Imamo medicinske sestre i tehničare koji su prvostupnici i nedavno je donesena izmjena Pravilnika o specijalizaciji prvostupnika sestrinstva te će oni izmjenom Zakona o sestrinstvu i drugih akata preuzeti neke kompetencije liječnika. Oni sada na terenu ili u ambulanti ne bi smjeli samostalno davati lijekove, ali stjecanjem tih posebnih znanja i vještina koja su propisana pravilnikom prvostupnici će nakon završetka specijalizacije početi preuzimati određene kompetencije liječnika i primjenjivati određene lijekove pa će na taj način, ali i razvojem telemedicine, doći do toga da će se liječnici na terenu postepeno mijenjati prvostupnicima specijalistima. Tu je važna telemedicina, jer bit će dovoljno da liječnik u bazi medicinskoj sestri, odnosno tehničaru na terenu daje savjete i upute što da konkretno radi, istovremeno očitavajući parametre s medicinskih uređaja kojima se oni na terenu služe. No do tada treba proći neko vrijeme. Nama je trenutno na specijalizaciji sedmero prvostupnika, a u planu je još najmanje pet specijalizacija – istaknula je ravnateljica.
Zašto se ponekad dulje čeka na dolazak hitne?
Često se u javnosti mogu čuti razni prigovori da hitna ne stiže na vrijeme te da prolazi jako dugo vremena između poziva i dolaska tima na teren.
Ravnateljica Kučko Gudelj kazala je da je od nula do 24 u svakoj ispostavi prisutan T1 tim u sastavu medicinska sestra, odnosno tehničar, liječnik i vozač te T2 tim koji se sastoji od dvije medicinske sestre, odnosno tehničara pri čemu, T2 tim nema liječnika i nema ovlasti pregledavanja u ambulantama.
– I sad imate primjer vidjeti da je naš T1 tim izašao na teren, a u međuvremenu se često dogodi neka druga intervencija crvenog kriterija. Ako se to dogodi, naša dispečerka mora koordinirati timove – može povući tim iz Križevaca odnosno Đurđevca, a ako se radi o žutom kriteriju, na teren će izaći T2 tim. Ovaj T1 koji je sada otišao na crveni kriterij može procijeniti da je taj pacijent u redu, stabilizirat će ga, dati mu lijekove, javit će se natrag dispečerskoj službi i reći će „OK, ovog pacijenta ne treba prevoziti, mi smo na raspolaganju”. Ali, on se može na primjer naći u Rasinji ili u Đelekovcu. Dispečerka će na intervenciju uvijek slati najbliži slobodni tim. Jako je često da su i svi timovi na terenu. Nekad su timovi po sat i pol slobodni i budu ovdje u bazi jer nemaju nikakvu intervenciju, no onda se odjednom dogodi slučaj prometne, srčanog udara, još nekoliko poziva, pacijenti u ambulanti i naravno da taj tim neće u jednakom vremenskom razmaku stići na teren kao recimo da na intervenciju izlazi direktno iz baze, neometan drugim slučajevima. Ako je pacijent u Koprivnici, do njega naš tim iz baze može doći u roku pet minuta, no ako je primjerice u Đelekovcu, a naš koprivnički tim je na intervenciji primjerice u Plavšincu, a i đurđevački tim je na intervenciji, to će potrajati malo duže. Ipak, još uvijek se uspijemo držati zlatnog sata, odnosno od primitka poziva do primopredaje pacijenta u bolnicu ne prođe više od sat vremena – pojasnila je ravnateljica.
Istaknula je i kako za slučajeve srčanih udara imaju poseban protokol, što drugi zavodi nemaju.
– Dogovorili smo s Kliničkom bolnicom Dubrava u Zagrebu i s našom koprivničkom kardiologijom da kad se dogodi srčani udar, naši liječnici direktno kontaktiraju kardiologiju i šalju parametre izmjerene na terenu, a kardiolog na temelju toga odluči što s pacijentom – ili na kardiologiju u koprivničku opću bolnicu ili direktno u Kliničku bolnicu Dubrava. Na taj način smo jako puno dobili na vremenu i povećali smo preživljavanje. To je jedan poželjan model. U pratnji takvog pacijenta obavezno mora ići naš liječnik. Kako baza u tom trenu ne bi ostala prazna, dogovorili smo s Koprivničko-križevačkom županijom godišnje financiranje s oko 45.000 eura za svakodnevnu pripravnost liječnika. S tim liječnikom tada se iz T2 tima formira T1 tim i na taj smo način osigurali kontinuiranu dostupnost hitne zdravstvene zaštite – rekla je ravnateljica.
Zaključila je kako T2 timovi nisu nikakav nadstandard, kao što se to donedavno poimalo, te da je bez njih teško organizirati hitnu službu.
– Svi dionici to su i prepoznali i ti timovi su ušli u Mrežu i to je ono čemu je ovaj zavod posljednjih godina težio – rekla je ravnateljica i za kraj najavila gradnju parkirališta pa će tako i njihov vozni park napokon dobiti svoje adekvatno mjesto.
