Koprivničanci Lara i Mauro Blažeković izvrsni su sportaši. Lara se hrvanjem bavi sedam godina, dok je Mauro u nogometu već gotovo 10 godina. Iako oboje ostvaruju sjajne rezultate njihovi roditelji ističu da rezultati nisu prioritet, već da se djeca bave sportom.
Obitelj Blažeković dočekala nas je u svom domu, a prvo čega smo se dotaknuli jest kako su Lara i Mauro ušli u svijet sporta. Njihovi roditelji prvenstveno su istaknuli kako je riječ o vrlo različitim sportovima jer je hrvanje vrlo individualan sport, dok je nogomet ekipni.
– S nogometom sam se počeo baviti već u vrtiću, a s pet godina krenuo sam u malu sportsku školu. Sa sedam godina krenuo sam u Školu nogometa Slaven Belupa pa evo sada treniram već gotovo 10 godina. Kao malom, roditelji su mi kupovali lopte i dresove i nekako mi je samo lopta bila na pameti i samo to mi je bilo važno – ističe Mauro.
Larina ljubav prema sportu također je počela već od malih nogu.
– Od malena sam jako voljela gimnastiku, a kako je u Koprivnici nije bilo onda sam došla na hrvanje jer se i tu radi puno gimnastike. S vremenom sam nekako zavoljela hrvanje, a treniram ga sedam godina – kazala nam je Lara.
Mauro se jedno vrijeme također bavio hrvanjem, no sportski put ipak ga je odveo k nogometu. Važno je napomenuti kako je do sada postigao i brojne uspjehe, a cilj mu je jednog dana zarađivati od nogometa.
– S klubom sam osvojio puno turnira, a dobro smo se plasirali i u Hrvatskom nogometnom kupu, odnosno u polufinale Kupa te smo ispali od Dinama – napominje te dodaje kako je sada ulazni junior, a nagodinu ga očekuje nastup za juniorsku momčad Slaven Belupa.
Treninzi mu zaokupljaju gotovo cijeli tjedan, ali kako nam je kazao, najvažnije je dobro se organizirati.
– Treniram šest puta tjedno, od ponedjeljka do subote, a nedjeljom imam utakmice. Obaveze su isto tu, a sada imam još i autoškolu, no organiziram si vrijeme. Jako je puno truda potrebno jer treba uskladiti školu i sport. S druge strane, potrebno je dosta vremena da bi se uspjelo u sportu. Nekima se taj trud isplati, nekima ne, ali ja se nadam da će se meni isplatiti – govori nam.
Suštinski dio sporta su i pobjede te porazi, stoga nas je zanimalo kako se Mauro nosi s tim aspektom.
– Sve ovisi o važnosti utakmice, nekad me pogodi rezultat. S druge strane, ako se dogodi poraz pokušavam što prije zaboraviti na to i izdići se, razmišljati o sljedećoj utakmici, probati napredovati iz utakmice u utakmicu i iz treninga u trening – zaključio je.
Da je potrebno izdvajati dosta vremena kako bi se uspjelo u sportu smatra i Lara.
– Puno je truda potrebno, a tu su i izostanci iz škole pa onda nadoknađivanje. Potrebno je puno odricanja da bi se postigao neki rezultat. Treniram pet do šest puta tjedno, a vikendom sama treniram ili odem na trčanje. Intenzitet treninga ovisi i o periodu godine, radi li se snaga ili hrvanje, a tu su još i pripreme – kazala je te dodala kako je u svemu ključna organizacija.
Lara je u sedam godina bavljenja hrvanjem ostvarila iznimne rezultate, ali i stekla vrijedna poznanstva.
– Bila sam prvakinja Hrvatske tri puta, a na Balkanskom prvenstvu osvojila sam drugo mjesto. Na Europskom prvenstvu bila sam dva puta te sam jedne godina bila deveta, dok sam prošle godine bila peta. U reprezentaciji sam već tri godine i idemo često na pripreme i velika natjecanja, a nadam se da će tako i ostati. Kad idemo na velika natjecanja upoznajem i dosta ljudi iz drugih država, upoznajem nove jezike i tako se uvijek nađe nešto novo – ističe.
Iako je završila i glazbenu školu, ljubav prema sportu je prevladala, a zanimalo nas je tko su joj sportski uzori.
– Uzori su mi japanska hrvačica Yoi Susaki koja ima olimpijsko zlato te Amerikanka Sarah Hildebrandt koja je isto jako uspješna. Njih dvije su mi najdraže – rekla je.
Žensko hrvanje u zadnjih nekoliko godina vrlo je popularno, ali Lara nam kaže da to nije uvijek bilo tako.
– Više djevojčica se sada pridružuje hrvanju pa sve to postaje normalnije. Prije dok sam ljudima rekla da treniram hrvanje rekli su mi da je to sport za dečke. Sad je više cura u tome – zaključila je.
Otac Vedran naveo je još kako zbog djece žive sportski, a Larini nastupi uvjetovani su kategorijom pa je vrlo važna i ishrana jer mora regulirati kilažu.
– Ona je vrlo pedantna i drži to kroz cijelu godinu. Dovoljno unosi s obzirom na broj i težinu treninga. Natječe se u U-15 kategorijama, ali konkurentna je i u kadetkinjama pa će ove godine nastupiti i za kadetsku reprezentaciju Hrvatske. Rezultat nam uopće nije prioritet, već je važno skupiti iskustvo te rezultatima progresivno ići prema gore. Mauro je u momčadskom sportu pa je tu teško ostvariti neke visoke rezultate, ali nama je u obitelji važno da su nam djeca u sportu. Kad si u sportu naravno da želiš što više postići, ali s obzirom na to da su oboje vrlo vrijedni i vole trenirati te ne izbjegavaju treninge, uvijek kažemo da će se upornost isplatiti – poručio je.
Dodao je i kako su uz sport fokusirani i na školu.
– Bitno je da su u sportu, ali mi smo doma fokusirani i na školu. Oboje razmišljaju upisati Kineziološki fakultet. Vjerujem da će ostati u sportu, a sami su si odabrali put – kazao nam je.
Majka Irena istaknula je da slobodno vrijeme s djecom vole provoditi aktivno u prirodi te da u svemu što rade nema nikakve prisile.
– U slobodno vrijeme i vikendima cijela obitelj voli se baviti sportom pa je često na rasporedu planinarenje, jahanje, trčanje, skijanje ili neka druga aktivnost na otvorenom. Mi smo im usadili ljubav prema sportu, trudimo se organizirati im zdravu prehranu i velika smo im podrška. Sve ostalo je na njima, a ako odluče da će odustati i tu ćemo im biti podrška. Dovoljno su odrasli da sami odluče – zaključila je.
