U današnje vrijeme Božić je sinonim za ukrase, lampice i skupe poklone.
No, prije svega nekoliko desetaka godine vrijeme došašća, ali i sam Božić, izgledali su bitno drugačije – zajedništvo, druženje i radost bili su bit Božića.
Vremena se mijenjaju, a s njima i običaji, potvrdio nam je to i Ivica Blažeković iz Gole kojem prisjećanje na mladost, kako on kaže, budi radosnu nostalgiju.
– Božić se u Goli danas slavi bitno drugačije nego nekad. Prije nije bilo orašara ni Djeda Božićnjaka. Bilo je puno više radosti i zajedništva, a Božić se iščekivao. Ljudi su prije bili mirniji, puno manje rastreseni, nije bilo toliko posla. Svi glavni poslovi na selu završili su se poslije blagdana Svih svetih tako da su ljudi imali vremena tijekom adventa. Danas je sve nekako ubrzano i ljudi su stalno u nekom pokretu pa nemaju ni vremena iščekivati i radovati se Božiću kao što smo se mi radovali. Tada su i zime bile drugačije, božićno vrijeme bilo je nezamislivo bez snijega. Uglavnom smo imali pravi bijeli Božić s po metar snijega. Jutra su bila hladna, išli smo na zornice. Uvijek je bila puna crkva, svi smo pjevali – govori Blažeković.
Dodaje kako je odrastao u malo “jačem” gospodarstvu pa je njegova obitelj prije Božića svake godine imala kolinje te se znalo točno koji dijelovi mesa se ostavljaju za božićni ručak.
– Nije bilo kuglica i nakita, već sam s bakom sa srebrilom, farbom s kojom su žene farbale cijevi za peći, bojao orahe. Pekli su se kolači u obliku srca i to se vješalo na grane. Sve se to kitilo na sam Badnjak. Na sam Badnjak bio je obavezan post i nismo jeli čak ni ribu. Jeli smo ščipance, a tko je imao jeo je i mak. Na Badnjak se čekalo pozdravljenje koje je bilo oko 17 sati. Nakon pozdravljenja su se Božić, odnosno slama, unosili u kuću. To je uvijek bio posao gazde kuće – pojašnjava.
Uz slamu se u kuću unosila i svijeća, nastavlja Blažeković.
– Pokucalo se i ušlo u kuću. Svi su čekali, kod ulaska se kazalo “Dobra večer. Želim vam sretan Božić, daj vam Bog purić, račić, konjov, volov, kruha, vina i Božjega mira”. Uz to neki su dodali još nešto, ali ovo je bila glavna čestitka koja se govorila. Nakon ulaska i pozdrava, svi su kleknuli i tada se izmolio “Anđeo gospodnji” i svijeća je morala gorjeti. Na stolu se napravio križ od slame i stavili su se novci te se sve to prekrilo najljepšim stolnjakom. Pokloni se nisu stavljali pod bor, već su bili u toj slami i govorili smo da nam je poklone Isus donio. Od poklona, bili smo sretni ako smo dobili kakvu čokoladicu. Meni je deda, kako je imao male flašice od raznih ekstrakata, znao uliti napravljen sok od octa i šećera – navodi.
Dodaje kako se nakon toga okitila grana te se potom večeralo, a onda su počeli pristizati čestitari.
– Svatko tko je došao u kuću rekao je već spomenuti pozdrav. Kod nas u obitelji nije bilo kupljenih poklona, nismo nosili kao što se danas nosi. Normalno, čekala se i polnoćka na koju smo svi odlazili. Na polnoćki su svi pjevali jer se malo i popilo pa su svi dobili hrabrosti. Crkva je bila puna radosti i bio je drugačija atmosfera – prisjeća se Blažeković.
Kada je pak riječ o ostalim blagdanskim običajima, Blažeković ističe kako se i nekada pucalo, ali ne petardama kao danas, već karabitom.
– Doma smo pucali karabitom. U crkvu na polnoćku se nosio možđar, odnosno mali top. Oni koji su ih imali, doma su ih napunili i kod crkve su se natjecali čiji će možđar bolje puknuti. To je bio prestiž u selu tko će imati glasnijeg i boljeg možđara. Za vrijeme polnoćke ponovno su ga napunili. Kad je završila polnoćka, dečki su se poredali i jedan za drugim pucali – govori.
Nakon što se došlo s polnoćke završio je post te su se jele kobasice.
– Interesantno je kako neke obitelji za post nisu ni stoci davale jesti. Iz poštovanja prema svetku, na Božić ujutro nije se snažila štala, samo se dalo jesti stoci. Na Štefanje ujutro u štali je bio kaos – poručuje.
Na božićno jutro, naglašava Blažeković, u njihovoj obitelji obavezna su bila pečena rebra, kobasice i hladetina koja se spremala par dana prije. Dodaje kako se kasnije odlazilo na božićnu misu, a nakon mise obilazila se rodbina i prijatelji.
– Nije bilo televizora, već su se ljudi puno više družili. U Goli se puno pažnje pridavalo Božiću, a danas ima previše kiča. Prođe blagdan Svih svetih i već se sve može vidjeti okićeno. Danas je sve puno i orašara koji mi nikako nisu jasni kakve imaju veze s Božićem. Sve je komercijalizirano i izgubio se onaj duh iščekivanja i zajedništva. Danas su i ukrasi stvar prestiža, tko ima bolje okićenu kuću, više lampica… Sve to ne vrijedi ništa ako čovjek u sebi nema kršćanstvo i duh Božića. Božić je blagdan radosti, darivanja i zajedništva, a ne ukrasa – zaključuje Blažeković.
