Iva Herman rođena je Koprivničanka, a nedavno je diplomirala operno pjevanje na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku. Od ove kazališne sezone članica je i zbora Opere Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku.
Iva svoje slobodno vrijeme voli provoditi s obitelji, a posvećuje se i onim aktivnostima za koje inače nema dovoljno vremena.
– Ipak, često ćete me pronaći kako sjedim za klavirom i čitam neku novu opernu ariju ili partituru opere – govori nam.
Osim što je bila jedna od prvih učenika pjevačkog odsjeka u Umjetničkoj školi Fortunat Pintarić, Iva je ujedno i prva maturantica solo pjevanja u povijesti škole. No, ljubav prema glazbi rodila se puno prije toga, a kako nam kaže, sve je počelo još u vrtiću.
– Tamo su se često organizirale produkcije za roditelje na kojima bismo izvodili razne igrokaze ili pak pjevali dječje pjesmice. Sjećam se da je nekolicina djece koja su voljela pjevati bila izabrana za snimanje pjesme o našem gradu Koprivnici, a među njima sam se našla i ja. Taj prvi susret s pjevanjem pamtit ću cijeli život, a još uvijek imam taj snimljeni CD kod kuće – prisjeća se.
S klasičnom glazbom sve je bilo nešto drugačije, a prvi put ju je upoznala zahvaljujući svojoj starijoj sestri.
– Ona je uz osnovnu školu svirala klavir u glazbenoj školi, tako da mi je zvuk klavira od početka bio poznat. Sjećam se da su me kad sam navršila osam godina svi u obitelji ispitivali hoću li i ja krenuti sestrinim stopama. Nagovarali su me da sviram neki drugi instrument poput flaute ili violine, no ja sam bila uporna. Kao prava mlađa sestra jedino što sam htjela je svirati klavir kao i seka. Tako je na kraju i bilo. Kad sam završila drugi razred osnovne škole mama me odvela u glazbenu školu na prijamni ispit za klavir – rekla je te dodala kako u obitelji nitko nije glazbeno obrazovan osim nje i sestre Helene.
Na nagovor majke priliku je odlučila dati i operi, iako u samom početku njome nije bila previše oduševljena.
– Operu sam upoznala vrlo malo i kratko na satovima glazbene kulture u osnovnoj školi. S njom dugo nisam imala nikakav pravi doticaj zato što odsjek solo pjevanja nikada nije postojao u koprivničkoj glazbenoj školi. Sve se otvorilo naknadno kad je Koprivnica dobila srednju glazbenu školu. Sjećam se da je to bila ogromna stvar i da je zainteresiranih bilo čak i više nego se očekivalo. Jedna od zainteresiranih bila je i moja prijateljica iz razreda koja je odmah odlučila da želi isprobati solo pjevanje. S druge strane, ja nisam bila previše oduševljena tom idejom jer sam smatrala da operno pjevanje nije nešto što ljudi rado slušaju svaki dan. Ipak, na nagovor majke odlučila sam se okušati u solo pjevanju i dati operi priliku. Kako su godine prolazile sve više sam osjećala da je pjevanje nešto što meni postaje sasvim prirodno. Sve emocije mogla sam bez treme i potpuno slobodno prenijeti slušateljima u publici. Tako se s vremenom rodila ljubav prema operi i želja da upišem Akademiju i nastavim se školovati u tom smjeru – govori nam Iva.
Ono što je naknadno shvatila jest da kad zakoračiš u operni svijet shvatiš zašto je opera nekada bila toliko voljena i popularna.
– Nekada davno ljudi nisu imali televizore nego su išli u kazalište. Upravo tamo izvodili su se najnoviji glazbeni hitovi, odnosno operne arije za koje su ljudi nerijetko tražili da se po završetku opera izvode još jednom. Operne dive i pjevače bi nakon predstava glamurozno dočekivali, nosili im cvijeće i obasipali ih svakakvim darovima. To su bili pravi celebrityji svog vremena – rekla je.
Tijekom studija Iva je pripremala razne operne uloge, ali kako nam govori, u “pravoj stvari” okušala se tek kad je kao studentica počela raditi u zboru Opere Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku.
– Kad pričam o svojim debijima u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku volim reći da sam ih imala dva. Prvi debi bila je glumačka uloga Sylvianne, žene pontevedrijskog konzula Bogdanovića, u opereti “Vesela udovica”, a drugi debi bila je uloga Barbarine u novoj produkciji Mozartovog “Figarovog pira” – pojašnjava.
Neke je operne uloge imala priliku izvoditi i u inozemstvu, a iako nema najdražu, pojedine su uloge zauzele posebno mjesto u njezinom sjećanju.
– Uloge poput Papagene i Prve dame iz “Čarobne frule”, Donne Elvire iz “Don Giovannija” i Laurette iz “Gianni Schicchija” imala sam priliku izvoditi i u inozemstvu s Operom Pannonicom, opernim ansamblom osječke Akademije. Najdražu ulogu nemam, no kad bih morala izdvojiti dvije u kojima bih se voljela okušati u budućnosti to su definitivno Adela iz operete “Šišmiš” i Gilda iz opere “Rigoletto” . Posebno mjesto u mom sjećanju svakako imaju uloge Papagene i Prve dame jer su to moje prve prave operne uloge koje sam imala priliku glumački i glazbeno ostvariti – napominje Iva.
Karijera operne pjevačice vrlo je zanimljiv životni put, a kao u svakom drugom poslu postoje i određeni usponi te padovi.
– Privukao me taj čar i šarm kazališta. Svaka nova predstava u kazalištu donosi neku novu priču za sebe. Iako u predstavi gotovo uvijek sudjeluju isti izvođači te ponekad i koja nova gošća, priča koja se donosi na pozornicu svaki put je drugačija. To nije klasičan uredski posao koji počinje svakog dana točno u osam sati. Radi se ujutro, navečer, a ponekad i cijelu noć. No jedno je sigurno, uz toliko provedenog vremena zajedno, kroz sav taj trud i rad, smijeh i šalu, kolege kazalištarci postaju tvoja druga obitelj. Jednostavno ne možeš ne osjećati zahvalnost i ponos što si dio takve velike obitelji – objasnila je.
I tehniku pjevanja potrebno je održavati te vježbati svaki dan, a Iva priznaje kako je upravo to najteži dio svega.
– Naše tijelo je cijeli naš instrument. Glas nije poput violine ili klavira kojeg ćete uštimati i jednostavno zasvirati. Velik broj faktora utječe na naše tijelo i glas, jesmo li taj dan jeli, što smo jeli, jesmo li se naspavali, jesmo li dobre volje, muče li nas kakvi problemi. Mislim da velik broj ljudi ne zna da su operni pjevači zapravo ekvivalentni sportašima. Mi se isto tako pripremamo, treniramo i uvježbavamo. Uz to što pjevamo na sceni trebamo i dobro glumiti te plesati da bismo bili što uvjerljiviji publici te da bi naša izvedba bila na kvalitetnoj i visokoj razini – rekla je.
U svojoj dosadašnjoj karijeri osvojila je već i nekoliko nagrada, a na zadnjoj godini fakulteta dodijeljena joj je i stipendija.
– Sudjelovala sam na međunarodnom natjecanju “Daleki Akordi”, međunarodnom natjecanju solo pjevača “Vera Kovač Vitkai”, međunarodnom natjecanju solo pjevača “Nikola Cvejić”, međunarodnom pjevačkom natjecanju “Lav Mirski” i na “International Competition ArtSong OPUS”. Sveukupno sam osvojila četiri prve nagrade i tri druge. Na zadnjoj godini fakulteta dodijeljena mi je i stipendija Lions Cluba Mursa u suradnji s opernom divom Ivankom Boljkovac – istaknula je.
Svima onima koji su tek na početku svog glazbenog puta, a jednog dana se žele baviti operom poručuje da ne odustaju.
– Mislim da veliki talent za pjevanje i nije nužan i ključan faktor za uspjeh. Volim vjerovati da su posvećenost i ustrajnost dobar recept za uspjeh. Opera je jedna velika priča za sebe koja, već pomalo i zaboravljena, čeka da ju se ponovo otkrije i zavoli – zaključila je Iva.
Ovaj članak sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
