Petak, 26. travnja 2024.

FOTO Naivni slikar Zlatko Štrfiček: Još uvijek me dobro služi vid, inspiracije i volje imam, a sve ostalo ovisi o Božjoj volji

Igranjem i dijeljenjem pravde na nogometnim terenima, sviranjem, slikanjem, ali i brojnim drugim aktivnostima može se pohvaliti Zlatko Štrfiček.

Ovaj, kako za sebe u šali kaže penzioner, jer umirovljenik je neko tko miruje, a on nema mira, rođen je 1953. godine u Hlebinama.

– U Hlebinama sam živio do svoje 24 godine kada sam se sa suprugom preselio u Koprivnicu u kojoj živim danas. Od najmlađih dana imao sam afiniteta prema slikanju. Imali smo jednu dobru učiteljicu koja je znala prepoznati određene đake koji su imali afiniteta prema slikanju. Već 1969. godine s dvije slike sam sudjelovao u Sloveniji na jednoj velikoj izložbi. To je bila moja prva skupna izložba, a bitno je to da imam pisani katalog da sam od te godine i službeno kao slikar počeo slikati i izlagati – pojasnio je Štrfiček.

Dodaje kako su u 54 godine kontinuiranog rada neke godine bile plodnije, dok je nekih godina laganijim tempom slikao, no slikao je neprekidno.

– U mladosti se puno toga događalo. Aktivno sam igrao nogomet 10-ak godina. Kako je hlebinska Lipa u to vrijeme stagnirala, počeo sam trenirati u Koprivničkim Bregima. Na Bregima sam igrao malo više od godinu dana pa sam otišao igrati za Sigetec. Tamo me je povukao Ivan Generalić, što se tiče slikarstva. Kasnije sam igrao i za Lipu. Nakon što sam se vratio iz vojske osnovali smo i muzički sastav Naivci u kojem sam svirao – prisjetio se naš sugovornik svoje mladosti.

Snimio Valentino Štefanek.

Istaknuo je kako je tijekom tjedna išao na posao, dok je vikendima svirao i igrao nogomet pa je manjim intenzitetom slikao.

– U vrijeme otvorenja Galerije u Hlebinama pokojni Generalić dao je svoj doprinos jer je i jedno vrijeme predavao likovni u školi pa je tako nekolicina nas išla i k njemu doma gdje nam je malo pokazivao kako slikati. Bili smo još djeca tako da se nije previše trudio pojasniti nam, već smo mi oko njega stajali. Jednom je njegova žena Anka došla pa počela vikati na njega “No Ivina pa tej deci nekaj pokaži”, a on joj je odgovorio “Tu nek stojidu kraj mene i nek glede kak ja sličem”. Tako sam ja gledao kako on slika. Generalić mi nije puno toga pokazao, no zato me Vilma Dorešić uzela pod svoje. Ona je bila već etablirana slikarica naive kod koje sam dobio osnovne poduke naive, da bi na kraju glazura bila kod pokojnog Dragana Gažija. To su bili moji mentori – pojasnio je.

Štrfiček je u mladosti mogao otići i u inozemstvo, no ostao je u Podravini.

– Prije nego što sam otišao u vojsku, došli su ljudi iz Švicarske koji su imali svoju galeriju kod mene. Tada sam imao svega nekoliko slika koje su oni odnijeli i postavili u svoju galeriju. Za dva mjeseca su došli natrag i silom su htjeli da dođem kod njih i da slikam. Sve bi mi bilo osigurano, ja bih samo slikao, oni bi prodavali slike i dijelili bismo zaradu pola-pola. Međutim meni je došao poziv za vojsku. Nakon vojske počeo sam svirati i više me nikakvi novci nisu mogli natjerati da odem van zemlje – prisjetio se Štrfiček.

Štrfiček slika isključivo, kako on kaže, “mekanu naivu”.

– Ona nije iskrivljena, figure su više realne. Na slikama se vidi da je to starinski štih koji je meni ostao u sjećanju. To su radovi na polju, pejzaži, zime, ljeta, gorice. Još i dan danas imam skice na papiru, jer se slike na staklu slikaju prema predlošku s papira pa ako nešto i zaboravim te skice su mi podsjetnik kako je nekad bilo. Isključivo je naiva koju radim s uljem na staklu ili platnu. Jedno vrijeme sam koristio akril i to najviše na velikim pisanicama jer uljane boje nisu pogodne za njih – napomenuo je.

Snimio Valentino Štefanek.

Štrfiček je tijekom svoje karijere izlagao i skupno i samostalno po cijeloj Hrvatskoj, diljem cijele Europe. ali i po drugim kontinentima. Osim što je istaknuti slikar, Štrfiček je obnašao dužnosti predsjednika i to u dvije udruge – osam godina bio je predsjednik likovne sekcije “PODRAVKA 72”, dok je šest godina bio na čelu Udruge hlebinskih slikara i kipara naive. Upravo za vrijeme njegovog mandata u hlebinskoj udruzi održane su likovne kolonije na kojima su napravljene skulpture koje krase prostor ispred Galerije naivne umjetnosti u Hlebinama.

– Kada sam otišao u penziju, kažem penziju, a ne mirovinu jer ne mirujem, postavljao sam si pitanje “Što, kako i gdje dalje”. Tako sam odlučio, vidjevši da nema autohtonog suvenira na bazi naive slikanja na staklu, raditi slike na staklu isključivo dimenzija 10 puta 15 centimetara.  Otvorio sam si i paušalnu kućnu radinost tako da imam certifikat da se mogu prezentirati na sajmovima i manifestacijama. Suveniri su jako dobro prihvaćeni od ljudi – naglasio je.

Štrfiček je istaknuo kako je velika razlika danas i kada je počeo slikati.

– Nekad nije bilo kao danas, nije se mogao tako lako nabaviti kvalitetan materijal, odnosno kistovi, boje i ostale stvari potrebne za slikanje. Staklo smo kupovali u staklarni u Virju gdje je radio jedan naš prijatelj pa smo ga dobivali po malo povoljnijim cijenama. U Virje smo odlazili autobusom. Uvijek je odlazilo nas nekoliko, bili smo mladi pa smo se zezali i ponekad smo i razbili stakla pa smo se morali vraćati po nova. Razlika je i u tome što su nas mlade slikare obilazili i brojni kupci koji su dolazili prvenstveno doajenima naivnog slikarstva. Od nas su kupovali slike i time nas motivirali da slikamo. Njima je to vjerojatno bila bagatela, a nama je to bilo bogatstvo – prisjetio se.

Dodao je kako su se tada dosta dobro prodavale slike.

– Danas više nije tako. Prošli su ti dani, vjerujem da kolegice i kolege koje žive u Hlebinama i imaju svoje ateljee bolje prolaze te da im dolaze kupci, no ja sam zadovoljan sa svojom prodajom. Slikar sam koji ima svoj renome pa ljudi tu i tamo dođu kupiti pokoju sliku za poklon. No novci mi nisu primarni cilj, već slikam isključivo iz svojeg gušta. Slikanje uđe u krv i meni danas ne može proći dan da nešto ne slikam. Ujutro imam ritual ispijanja kave i čitanja novina nakon čega slikam – kazao je.

Štrfiček je pojasnio kako je za vrijeme rata bila velika stagnacija jer nisu dolazili stranci u zemlju te kako je poslije rata malo porasla potražnja, ali nikad nije više došlo na onu razinu kao što je to nekad bilo.

– Naiva još uvijek ima svoj renome u zemlji, ali i u svijetu. Jedan od primjera toga je i oslikavanje velikih pisanica koje su bile izložene u brojnim gradovima u cijelom svijetu. Ljudima je naiva još uvijek lijepa i zanimljiva te još uvijek ima onih koji stanu pred pisanice i zagledaju se u sve te boje i i oblike te se ne mogu odlijepiti od njih. Da se naiva više kroz mlade ljude prezentira, bilo bi bolje. U hlebinskoj udruzi imamo par mlađih slikara koji su prihvatili naivu i koji su na dobrom putu da iz njih isto s vremenom nastane dobar slikar – konstatirao je.

Štrfiček ima dvije unuke za koje ponosno kaže da su naslijedile njegov talent.

Snimio Valentino Štefanek.

– Pokazuju dobar talent. Svaka je već po nekoliko slika naslikala, no sve slike poklanjaju. Jako vole slikati, čestitke redovno oslikavaju. Vjerojatno imaju nešto dedinoga. Koliko će nastaviti razvijati talent, to ćemo vidjeti – naglasio je.

Slikarstvo je velika Štrfičekova ljubav koju nema u planu zapustiti.

– Još uvijek dobro me služi vid, doduše uz naočale. Inspiracije i volje imam. Materijala još uvijek imam, a sve ostalo ovisi o Božjoj volji. Ipak sam u 70-oj godini. Sve u svemu smatram da sam imao bogat i ispunjen život. Uz nogomet, glazbu, slikanje, još i danas igram tenis i nastavit ću se baviti dok mi dragi Bogek to dopusti – zaključio je.

Ovaj članak sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

zatvori