Glazbeni put Koprivničanca Davorina Premca, za poznanike Dixieja, započeo je još za vrijeme dječačkih dana i nije bio nimalo lagan.
Iako je danas vrsni saksofonist, svoje prve glazbene korake napravio je s tamburaškim instrumentima kojima su ga podučavali otac i djed.
Od pomoćnog zidara do Glazbene akademije u Grazu
– Prvo sam upisao ekonomsku školu u Koprivnici, a zatim sam godinu dana radio kao pomoćni zidar kako bih si zaradio za svoj prvi instrument, a to je bio klarinet. Kupio sam si i gramofon i odijelo. Bilo je teško. Tek sam onda otišao u Varaždin u Glazbenu školu i upisao klarinet, jer tada, u bivšoj Jugoslaviji, nije bilo odjela za saksofon – prisjeća se Dixie.
Dodaje kako je saksofon porijeklom najmlađi puhački instrument te je, kao takav, zadnji uveden u naše glazbene škole.
– U Grazu je bila najbliža glazbena akademija u kojoj se mogao studirati jazz i saksofon pa sam tako 1970. godine tamo položio prijemni ispit te pored klasike, upisao i jazz saksofon – objašnjava.
Studiranje u Grazu nije bilo lako. Iako je primao skromnu stipendiju od Podravke, za sve ostalo morao se pobrinuti sam.
– Sam sam se financirao i borio kroz svoj glazbeni i životni put. U tome su mi pomogle razno razne svirke, pa sam tako primjerice s prijateljima tri i pol godine sezonski svirao u jednom hotelu na Murteru. Na jednoj od tih gaža pratili smo tada veliku zvijezdu Žarka Dančua – priča nam Dixie te napominje kako je i u srednjoškolskim danima svirao po Jadranu, a sa svojim je bendom pratio i Terezu Kesoviju.
U ono vrijeme, glazbena akademija u Zagrebu trajala je četiri godine, a u Grazu šest. Svoje je dane provodio na akademiji, kako kaže, od jutra do mraka. Diplomirao je klasiku prije roka, u samo četiri godine i osam mjeseci. Zbog izuzetnog truda koji je uložio, na Akademiji su mu ponudili mjesto predavača. No, sudbina je imala drugačije planove.
– Tjedan dana nakon što su mi ponudili posao na Akademiji dobio sam poziv za vojsku koji nisam smio odbiti, jer bi me inače smatrali dezerterom. Zbog toga nisam uspio završiti studij na odjelu jazza za koji su mi ostala samo tri predmeta, a i posao predavača sam morao odbiti. No, nije mi žao. Nakon vojske, dobio sam mjesto profesora na austrijskoj državnoj glazbenoj školi na kojoj sam proveo 34 godine – ističe.
U 27 godina rada u Glazbenoj školi u Varaždinu odgojio je 11 akademičara
Napominje kako je paralelno s poslom u Austriji radio i u Glazbenoj školi u Varaždinu.
– Bio sam prvi profesor saksofona u povijesti stare Glazbene škole u Varaždinu, a tada i jedini u Hrvatskoj koji ga je diplomirao. Uz mene, još su dvojica iz Slovenije diplomirala, tako da nas je ukupno bilo troje iz bivše Jugoslavije s diplomom saksofona – skromno ističe Dixie.
U 27 godina rada u Glazbenoj školi u Varaždinu, Premec je odgojio 11 akademičara, među kojima su Vojkan Jocić i Marko Lucijan Hraščanec. No, tu njegova glazbena priča ne staje. Uz Ferdinanda Buhanca – Buhu, jednog od najplodnijih koprivničkih glazbenika, Dixie je osnovao prvi Big Band Koprivnica u kojem su okupili glazbenike iz Koprivnice, Križevaca, Bjelovara, Đurđevca i Ludbrega.
– Nakon pola godine vježbanja, 1978. godine smo održali prvi nastup u dvorani Domoljub koji je imao veliki odjek. Došli su čak i posjetitelji iz Zagreba koji su imali samo riječi hvale jer nisu mogli vjerovati kako jedan tako malen grad može imati Big Band, a Zagreb ne – prisjeća se Dixie.
Tijekom dvije godine koliko je Big Band Koprivnica postojao održali su mnogobrojne nastupe diljem Hrvatske. Između ostalog, nastupili su i u Pragu gdje ih je čulo nekoliko tisuća ljudi, a jedna od njihovih skladbi, “Salute To Count Bassie”, našla je svoje mjesto na CD-u Jazz From The Woods koji je sadržavao tada najpoznatije hrvatske jazz glazbenike koji su nastupali na Crnoj Gori. Kroz Big Band prošli su mnogi, veliki glazbenici koji danas sviraju u Zagrebu ili na HRT-u.
– Dan danas imam oko 160 aranžmana za Big Band. Sve sam to godinama sakupljao, fotokopirao, kupovao. Takvu zbirku nema nitko do Zagreba. Sve u svemu, svirati u Big Bandu bilo je jedno od najljepših razdoblja u mome životu – tvrdi naš sugovornik.
Cijeli svoj život posvetio je glazbi i ljubavi prema jazzu, a čak i dok ne svira ne ispušta instrumente iz ruke, jer ih popravlja.
Na kraju krajeva, i njegov nadimak – Dixie, koji ovaj 75-godišnjak nosi već 53 godine, nastao je zbog velike ljubavi prema Dixieland glazbi.
– Da se još jednom rodim, moj put bi bio glazbeni put. Mislim da ga ne bih mijenjao ni za što drugo. Baviti se glazbom je nešto najljepše u ljudskom životu. Glazba odgaja čovjeka, pravi ga plemenitim. Ona je univerzalni, svjetski jezik. Što ona donosi, ne može donijeti niti jedna umjetnost. Ona je najšira u tom spektru tih pobuda osjećaja ljudskih koji je prenašaju s jednih na druge – zaključuje Dixie.
Tekst pripremila Silva Jambrešić.
