Koprivnička književnica i umjetnica Ana Jakopanec može se pohvaliti bogatim izdavalaštvom i stvorenim brojnim likovnim radovima.
Naime, Jakopanec je dosad objavila čak pet knjiga i jednu slikovnicu, a polaznica je i Škole crtanja i slikanja za djecu i odrasle Likovnog kluba Paleta. Kako nam je to rekla i sama Jakopanec, sve je počelo još u djetinjstvu; u osnovnoj školi autorske pjesme su joj često završavale na školskim panoima.
– Za jednu sam pjesmu na natječaju dobila i nagradu i to mi je najbolja nagrada jer sam za te novce išla prvi put na more. Život me onda odveo u drugom smjeru, a ozbiljno sam počela pisati sada u zrelijim godina, najprije kad sam bila bolesna pa sam ležala i pomislila “Sad bih ja to mogla raditi”. Tada sam izdala svoju prvu knjigu, to je bilo oko 2000. godine – kazala nam je.
“Na usnama mi procvjetao osmijeh, a u srcu plačem s tobom”
Danas pak već ima premalo vremena za sve ono što bi željela napisati, no svjetlo dana uskoro će ugledati njena najnovija knjiga, šesta po redu, naziva “Na usnama mi procvjetao osmijeh, a u srcu plačem s tobom” koja je posvećena njenim prijateljicama Ukrajinkama koje su u naš kraj stigle nakon što je u njihovoj domovini počeo rat. Riječ je zapravo o zbirci poezije.
– Preskočila sam sve knjige koje sam tada imala u pripremi jer sam upoznala dvije prijateljice Ukrajinke. Upoznala sam ih u školi crtanja i slikanja i nova zbirka pjesama je posvećena njima. Općenito, knjiga govori o tome da rat nije dobar; i mi smo bili u takvoj situaciji i imali smo izbjeglice pa sam sve povezala i s Domovinskim ratom, ali i svim ratovima u svijetu – objasnila nam je.
Ova zbirka je u potpunosti napisana, čeka se još recenzija koja bi trebala biti dovršena ovih dana, a odmah nakon toga bi trebala ići u tisak. Kad je pak riječ o naslovu zbirke, iza njega se krije priča o hrabrosti, požrtvovnosti i nažalost, tuzi, otkrila je Jakopanec.
– Kad sam ih upoznala, one su bile tako dobre i pozitivne žene, to su inače mama i kćer. Bile su u tako teškoj situaciji i Ukrajini im je sve srušeno, nemaju kuću niti stan, a kćerin muž je tamo na fronti. Mi smo se na likovnim radionicama uvijek nešto žalili i govorili “Danas mi je ovo, danas mi je ono”, a one su nam rekle “Zašto ste takvi? Imate se gdje vratiti kući”. One su vam na sve gledale optimistično. U Hrvatskoj su bile 600 dana, a jednom prilikom smo se okupile na 56. rođendanu mame, zvala se Mila, i ona mi je bila rekla “Ja sam imala snage za izdržati godinu dana u izbjeglištvu, mislila sam da će nakon toga sve prestati”. Kraj rata se ipak nije vidio, i u noći nakon te proslave rođendana ona je, nažalost, umrla. To je bilo pretužno, ja nisam mogla doći sebi. Kćer je u Hrvatsku ustvari došla radi svoje mame i nakon njene smrti se vratila u Ukrajinu. To je bio jako tužan povratak, ona toga dana nije mogla govoriti. Život je takav, ne možeš ga promijeniti – ispričala je.
“Božični kajkavski rap”
Zanimljivo, Jakopanec je izdala i slikovnicu naziva “Božični kajkavski rap” koja je, kao što to i samo ime govori, napisana na kajkavštini u stilu rapa.
– Može se pjevati i na nju se može plesati, to su djeca čak tako i izvodila. U rimi je i govori o Isusovom rođenju, ali i o Božiću te je objašnjeno da Božić nisu samo jelo, piće i pokloni. Ideja mi je sinula sama od sebe, mislim da to nitko još nije napravio. Posebna je i naslovna ilustracija koju je radila moja prijateljica Vesna Martinjak, stvarno ju je odlično odradila – navela je Jakopanec.
U izradi je još i knjiga s pričama za djecu, ali i prošireno izdanje već objavljenog “Procvalog križa”.
– Imam započetu još jednu knjigu s pričama za djecu. Imam petero unučića i njima često pričam što se u mojoj prošlosti sve događalo i što nas je kao djecu veselilo, drugačiji je tada bio život. Odlučila sam to sve zapisati te je i ta knjiga pri kraju. Objavila sam i knjigu duhovne poezije “Procvali križ” i ona je “planula” u 300 primjeraka, a ljudi me i dan-danas pitaju imam li još primjeraka pa sam odlučila objaviti ponovljeno i prošireno izdanje. Imam i nekih novih neobjavljenih kajkavskih pjesama, i to čeka – istaknula je.
“Gastarbajterica i druge priče”
Priči o pisanju tu nije kraj, nastavila je.
– Nažalost, izgubila sam muža prije osam godina pa sam nešto morala napraviti sa sobom i otišla sam raditi u inozemstvo, po struci sam medicinska sestra. Kad radiš, lakše ti prođe taj bolni period – njegovala sam bolesnike i zaboravila na svoju tugu. Svog supruga nikad neću zaboraviti, no danas mi je ipak lakše. U svih tih osam godina radila sam na raznim mjestima i doživjela puno novih lijepih i ružnih iskustava tako da je nastala nova knjiga naziva “Gastarbajterica i druge priče”. Govori o mojim putovanjima, problemima i ljepotama u tih osam godina, to isto čeka objavu – spomenula je Jakopanec.
Jakopanec je tako pisala, pisala i pisala, a onda u jednom trenu shvatila da u njenom životu ima mjesta za još umjetnosti pa je zbog toga počela i slikati.
– U osnovnoj školi sam također bila i slikala. Rekla sam si sada “Mogla bih vidjeti što sve od toga danas znam” pa sam najprije počela slikati akvarelom, u njega sam bila zaljubljena. Onda sam shvatila da to još nije to pa sam saznala za već spomenutu školu slikanja i upisala sam se. Akvarel mi je i danas drag, no kako u školi slijedimo tehnike, susrela sam se i s uljem na staklu i sada sam se u to zaljubila, trenutno bih radila samo to – rekla je.
Jakopanec smo nakon svega rečenog upitali odakle crpi inspiraciju za sve ono što radi, odnosno što ju najviše inspirira.
– Možeš biti sretan ili nesretan radi nekog dana ili događaja pa onda kažeš “Idem slikati ili pisati”, jer tada na ništa drugo ne misliš. To te onda zaintrigira pa želiš završiti pjesmu, knjigu ili sliku. Stavimo sada skromnost na stranu; vidiš da sve to što napraviš ispadne dobro pa si misliš zašto ne stvarati još više. Uz mene se vesele i moji prijatelji, unučići, rodbina… Kad svi oni vide moja ostvarenja to me i pokreće – za kraj razgovora poručila nam je Jakopanec.
Ovaj članak sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
