Proteklog tjedna književnik Mario Kolar predstavio je dvije nove knjige, zbirku književnih studija i eseja “Teksture i strukture” te zbirku književnih kritika “Glas i jeka”. Bio je to povod da s njim porazgovaramo o književnosti, ali i svemu onome čime se on bavi.
Kako nam kaže, književnosti se posvetio na nekoliko razina.
– Prva razina je da predajem književnost na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Rijeci. Tu je interakcija sa studentima, pokušavam im približiti književna djela i povijest književnosti na jedan uobičajen akademski način. Druga razina na kojoj se bavim književnošću jest znanstvena, istražujem književnu povijest i o tome pišem. Treća razina je popularizacijska gdje pišem književne kritike o recentnim knjigama, sudjelujem u organiziranju književnih festivala, predstavljanju knjiga i različitih programa koji za cilj imaju približavanje knjige širem krugu pučanstva – rekao je.
Osim što se profesionalno bavi književnošću i u svoje slobodno vrijeme čita, ali se bavi i sportom te provodi vrijeme s obitelji.
– Nogomet igram kada stignem, a imam i dvoje djece pa se vozimo biciklima i posjećujemo igrališta. Jedan od hobija mi je i čitanje, iako se time i profesionalno bavim, doživljavam čitanje i kao jednu vrstu provođenja slobodnog vremena pa tako čitam knjige koje nemaju veze s onime čime se konkretno bavim – govori nam Kolar.
Ljubav prema pisanju kod njega se pojavila još u osnovnoj školi, no tada još nije toga bio niti svjestan. Sve se ipak iskristaliziralo nešto kasnije.
– Pisao sam i svidjelo mi se, no nisam puno o tome razmišljao. Isto tako, volio sam i nogomet i trenirao ga od prvog razreda. Uvijek sam volio i čitati, od slikovnica pa sve do zahtjevnijih knjiga. No, u srednjoj školi sam si to malo više osvijestio i shvatio da me to ipak više zanima, a to je ujedno utjecalo i na moj izbor studija. Upisao sam kroatistiku, slavistiku i knjižničarstvo, a zašto sam baš to odabrao ne znam. Mogu reći da su knjige zapravo odabrale mene, a i nešto me u tome uvijek privlačilo – pojašnjava.
U svojoj književnoj karijeri objavio je šest knjiga, no prva je za njega ipak ostala posebna.
– Iako su mi sve posebno drage, prva je nekako uvijek posebna. Neobičan je to osjećaj kad prvi put u ruci držite svoju knjigu, iako ste držali tisuće tuđih knjiga u rukama dok ste ih čitali – priznaje.
Dugi niz godina istraživački se bavi kajkavskom književnošću, a interes prema tome javio se kada je primijetio nedostatak takve vrste književnosti u studijskom programu.
– To mi je bilo jako neobično, iako kada sam upisao poslijediplomski studij tamo je bilo nešto više kajkavske književnosti, ali opet na marginama. Pročitao sam dosta dobrih djela napisanih na kajkavštini i nije mi bilo jasno zašto je tomu tako te zašto su u književnoj povijesti i akademskom miljeu ta djela na marginama. Osjetio sam potrebu da osobno dam doprinos tom području jer smatram da zaslužuje pažnju čitatelja, kritičara i znanstvenika – napominje.
Nakon što je osjetio potrebu dao si je truda i počeo pisati o kvalitetnim, a zanemarenim djelima koja su napisana kajkavštinom.
– Naime, riječ je o radovima Ivana Goluba, Frana Galovića, Miroslava Krleže te pjesništvu Zvonka Kovača. To po meni pripada u prvu ligu hrvatske književnosti, a o tome se jako malo piše. Stoga sam tu nepravdu pokušao ispraviti i nadomjestiti djelomično. Jedan od razloga koji također nije zanemariv jest da sam i ja kajkavac pa mi je to došlo iz neke moje unutarnje potrebe – kazao nam je te dodao kako njegov ultimativni stav nije da je sva kajkavska književnost vrhunska.
Osim što je proteklog tjedna predstavio dvije nove knjige, Kolar je i autor teksta za ilustriranu biografiju Frana Galovića, koja je izdana povodom jubilarne 30. Galovićeve jeseni. Za njega je to bilo potpuno drugačije iskustvo, jer kako nam kaže, inače piše ozbiljnije tekstove.
– Baš sam se dobro osjećao kada sam pisao tu knjigu. To je bio i prvi put da sam pisao tekst takvog tipa jer uvijek pišem ozbiljne tekstove, a ovdje je princip bio obrnut. Naime, svake godine pokušavamo Frana Galovića predstaviti u nekom novom mediju pa smo odlučili Tomislava Zagodu nagovoriti da napravi ilustriranu biografiju – pojašnjava.
Kao autor teksta išao je stranicu po stranicu, a ilustracije su trebale biti te koje će nositi knjigu.
– To je bio jedan velik izazov i trebalo je osmisliti ilustracije koje će stajati uz moj tekst i za koje je poželjno da budu humoristične i privlačne. Onda sam ja stavljao Galovića u neke kontekste u kojima ga ne biste mogli pronaći nigdje drugdje. Kroz takve motive i dosjetke biografija se čini privlačnijom širem krugu čitatelja – kazao nam je.
Kada je riječ o knjigama koje čita u svoje slobodno vrijeme, kaže kako preferira komunikativniju književnost.
– Volim različite knjige, a sve kreće od proze koju najviše i čitam. Istinski uživam i u poeziji. Volim i onu književnost koja prenosi neku emociju. Naime, u meni kao da su dva čitatelja, profesionalni kao profesor i znanstvenik te onaj drugi koji čita iz gušta. Ipak, najviše volim kada se to spoji u jednoj knjizi. Volim kad me knjige izbace iz rutine i ukažu mi na nešto novo o čemu ni sam nisam nikada razmišljao – pojašnjava te dodaje kako je pročitavši neke knjige postao bolji čovjek.
Mladim ljudima koji žele postati književnici jednog dana poručuje da pišu o onome što je u njima i što je posebno te što nema nitko drugi. Kada je riječ o planovima za naredno razdoblje, navodi da radi na još nekoliko ilustriranih biografija.
– Trenutno je u tisku Tin, ilustrirana biografija o Tinu Ujeviću. Dok su iduće godine u planu ilustrirane biografije Slavka Kolara, Ive Andrića i Ksavera Šandora Gjalskog. A kada je riječ o mojem znanstveno kritičarskom radu on je stalan i kontinuiram. Bit će sigurno i kritika te znanstvenih radova budući da sam se iduće godine prijavio za sudjelovanje na nekoliko znanstvenih skupova. Planova je zapravo napretek – zaključio je.
Ovaj članak sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
