Srijeda, 19. lipnja 2024.

FOTO Jadranka Lakuš u Kapadokiji: Ona je puno više od šarenih balona iznad neobičnih kamenih oblika, čudesni je spoj fascinantne prirode i bogatog kulturnog nasljeđa

Pri spomenu Kapadokije, velike doline smještene u središtu turske pokrajine Anatolije, većina ljudi pomisli na šarene balone iznad neobičnih kamenih oblika.

Baloni na vrući zrak u preletu ponad vilinskih dimnjaka doista su već niz godina zaštitni znak regije zvane “Čudnovata zemlja od šarene stijene”, “Zemlja 20.000 piramida” ili “Mjesečev krajolik”, ali oni su samo jedna od atrakcija koje privlače više od 2,5 milijuna turista godišnje.

Tako je svoju priču počela Koprivničanka Jadranka Lakuš koja je nedavno posjetila ovu divnu destinaciju.

Čudesni spoj fascinantne prirode i bogatog povijesnog i kulturnog nasljeđa

– Jedinstvene geološke formacije nastale djelovanjem vulkana, oblikovane stoljećima vjetrom i kišom, stijene tako bizarnih oblika da je često teško povjerovati da tu čovjek nije imao prste, gradovi isklesani u šupljinama neobičnih stijena, očuvana podzemna naselja iz 4. stoljeća, crkve i samostani iz bizantskog doba, zapravo su čudesni spoj fascinantne prirode i bogatog povijesnog i kulturnog nasljeđa. Ovaj kraj bio je dom ogromnom broju kultura i civilizacija, upravo zbog lakoće klesanja tla. Područje prepuno podzemnih gradova koji izgledaju kao da su zamrznuti u vremenu čuva dokaze o Asircima, Hetitima, Rimljanima, Bizantincima, ranim kršćanima, islamistima i mnogim drugima. I stoga Kapadokiju treba doživjeti na razne načine, a ne samo iz zraka – objašnjava.

Govori kako se turistima za to pružaju doista raznovrsne mogućnosti – obilazak atrakcija autobusima ili kombijima, pješačke i biciklističke rute, jahanje konja ili deva, vožnja motociklima ili quadovima, safari džipovima. Autobusom se može doći do niza vidikovaca s kojih pogled puca na znamenitosti kao što su Dolina golubova, Dolina ljubavi, grad Avanos, dvorac Uçhisar, Muzej na otvorenom Goreme, podzemni Kameni grad.

– Na svakom vidikovcu postavljeni su simpatični kafići ili restorančići, jednostavno uređeni, u kojima možete popiti nezaobilazni čaj. Turci ga piju u neograničenim količinama. Može se popiti i kava, ali nemojte ni slučajno zatražiti mlijeko, ili pak salep topli mliječni napitak s brašnom napravljenim od gomolja orhideje, obogaćen cimetom. Može se pojesti baklava, a meni su najbolje bile one s pistacijama ili gozlemi, odnosno punjeno pecivo od tankog tijesta prženo na tavi, a najbolji izbor za osvježenje je na licu mjesta cijeđeni sok od šipka. Domišljati lokalci na vidikovcima su postavili klupe, ukrašena srca i druge rekvizite za fotografiranje, ponegdje vas odmah i fotkaju i za par minuta nude fotografije u okvirima, a na nekim mjestima možete se ovjekovječiti uz devu, ponija ili konja, naravno uz naknadu vlasnicima. Tu su i suvenirnice u kojima je vrlo bogat izbor raznovrsnih predmeta, a gotovo svi nude nazar, odnosno čuveno plavo ili tursko oko koje smatraju moćnim sredstvom zaštite od uroka – ističe Jadranka i dodaje kako s vidikovca vode staze koje mogu odvesti u najčudnija mjesta na zemlji.

Ustupila Jadranka Lakuš.

Napominje kako je Dolina golubova jedno od najljepših mjesta u Kapadokiji. Duga je oko 4.000 metara, a nalazi se između sela Goreme i najviše točke u Kapadokiji – Uchisara.

– Ovdašnji ljudi započeli su uzgajati golubove kako bi dobili gnojivo za vinograde, jaja su korištena kao punilo za freske, a bili su i izvor hrane. U stijenama su radili male rupe za njihova gnijezda. Danas golubinjih gnijezda ima na tisuće, a na stjenovitim zidovima mogu se vidjeti razni uzorci u crvenim i plavim tonovima koji su naneseni posebnim mineralom za privlačenje ptica. Izumom umjetnih gnojiva smanjila se upotreba golubljeg izmeta. Unatoč tome, neki poljoprivrednici i dalje inzistiraju na tome da rade stvari na staromodan način. Tvrde da je golublji izmet jedini razlog zašto su njihovi plodovi najukusniji i najsočniji u cijeloj Turskoj i zašto se ovdje proizvodi najbolje vino. Stoga im nije teško ni platiti 2.000 eura za par golubova – pojašnjava naša sugovornica.

Prema lokalnom vjerovanju djeca začeta u Dolini ljubavi sigurno će biti lijepa i zdrava

Kada je pak riječ o Dolini ljubavi, smatra kako je to vjerojatno najfotografiranije mjesto ne samo u Kapadokiji nego i u cijeloj Turskoj.

– Kao rezultat vulkanskih erupcija prije otprilike 70 milijuna godina teritorij je izrezan dubokim pukotinama i prekriven slojevima vulkanske magme. Pod utjecajem sunca, vjetrova, kiša i drugih prirodnih čimbenika, mekše vulkanske stijene su trošene i kao rezultat toga dobivene su nevjerojatne bizarne planine, čunjevi, nakaze, kameni stupovi i falusi, po kojima je dolina dobila naziv “Dolina ljubavi”. Prema lokalnom vjerovanju djeca začeta u Dolini ljubavi sigurno će biti lijepa i zdrava. Mene su te neobične stijene podsjetile na ogromne smrčke, neki su visoki i 50 metara, a kad sam šetala između njih osjećala sam se kao Alisa u zemlji čudesnih divova. Pogotovo kad sam u njihovom podnožju nabasala na male vinograde u kojima loza raste uz zemlju bez ikakvih stupova i nasade dunja koje zrak ispunjavaju posebnim mirisom – kazala je.

Predjeli vilinskih dimnjaka i velik broj podzemnih gradova

Posjetila je i Goreme i Muzej na otvorenome. Pojašnjava nam kako riječ “goreme” u prijevodu znači “Ti ne možeš vidjeti ovdje”.

– Mjesto je najpoznatije po svojim predjelima vilinskih dimnjaka i velikom broju podzemnih gradova. Kompleks datira još iz 10. i 12. vijeka, a izgrađen je na takozvanom Putu svile u razdoblju kada je Kapadokija bila veoma važan centar ovoga kraja. Ovdje se može vidjeti oko 30 kršćanskih crkava isklesanih u stijenama u kojima se nalaze freske koje se smatraju za neke od najljepših primjeraka rane kršćanske umjetnosti. Posebno su lijepe “Jabuka crkva” i “Zmija crkva”, kao i kapela svete Barbare, sa svojim crvenim dekoracijama unutra. Slikanje i snimanje unutar ovih crkvi je zabranjeno, ali komentari na svim jezicima svijeta glasno odjekuju među stijenama – priča nam Jadranka i dodaje kako je Goreme još od 1985. godine dio UNESCO-ve svjetske baštine kao jedno od prva dva UNESCO-ova lokaliteta u čitavoj Turskoj.

Ustupila Jadranka Lakuš.

Na svom je putovanju posjetila i Avanos, gradić koji se nalazi 10 kilometara od Göremea, a ističe kako je riječ o trećem vrhu začaranog, vilenjačko-termitnjačkog trokuta odvojen od ostatka regije Crvenom rijekom Kizilirmak – najdužom rijekom Anatolije.

– Viseći most kojim sam prošla iznad rijeke podosta se ljuljao pa sam u jednom trenutku pomislila da mi se pričinjavaju gondole, ali one se doista i koriste u ovom gradu koji stoga zovu maloazijskom Venecijom. Pitoreskno mjesto tako dobiva i romantični karakter, ali ipak glavno značenje daje mu glina koju stvara rijeka. Ona je temelj za tisućljetnu proizvodnju keramičkih posuda i trgovanje njima na čemu je Avanos i sazdan. Glavna ulica u Avanosu prepuna je trgovina i lončarskih radionica u kojima možete vidjeti kako se modelira glina – napominje.

Za dvorac Uçhisar ističe da ju podsjeća na tvrđave građene ljudskom rukom, a zapravo je kamena kreacija prirode koju tvore dva šiljasta vilinska dimnjaka visoka oko 100 metara, smještena na vidikovcu iznad Kapadokije s predivnim pogledom na okolicu.

– Zovu ga i oko Kapadokije, a ispod njega, u stijenama i pećinama u kojima su nekada živjeli ljudi, uređen je niz luksuznih hotela s terasama pogodnim za gledanje letećih balona, apartmana i restorana. U jednom takvom “pećinskom” restoranu probala sam tipično kapadokijsko jelo “testi kebab”. To je ukusan mesni gulaš kuhan u glinenoj posudi zatvorenoj tijestom koja se otvara za stolom, ispuštajući aromatičnu paru i otkrivajući sočno meso i povrće u njemu. Prije posluživanja u restoranu su ugasili svjetlo, isprva smo pomislili da je došlo do nekog kvara, da bismo zatim ugledali plamen uz glinene lonce. Atraktivno i ukusno! Uz testi kebab isprobala sam crno vino turasan, paše odlično. Sigurno bolje od ajrana, tradicionalnog pića od jogurta, vode i soli koje često nude u manjim restoranima koji za razliku od ovog pećinskog ne poslužuju alkohol – pojašnjava Jadranka.

Dojmljiv Kameni grad i vožnja džipom po izrovanim poljskim putovima koji vode do čarobnih kamenih dolina i uzvisina

Nastavlja kako je Kapadokija bogata podzemnim gradovima koji su nekada služili kao utočišta za prve kršćane i koji su omogućavali višemjesečni boravak tisuća ljudi pod zemljom. Posjetila je tako nedavno otkriveni Kameni grad u okolici Nevsehira koji se prema zadnjim procjenama geofizičara s tamošnjeg sveučilišta rasprostire na gotovo 460.000 kvadratnih metara, a podzemni hodnici poniru u dubinu od 113 metara.

– Turski su arheolozi u posljednjih godinu dana otkrili da se radi o nevjerojatno kompleksnom i strukturiranom gradu u kojem se život odvijao na najmanje pet razina. Opremljen cjelovitom infrastrukturom, od crkava i radionica do stambenih prostora, s ventilacijskim sustavom i kanalima za dopremu vode, nalik je podzemnoj metropoli. Klaustrofobičnim osobama ne bih preporučila obilazak, jer su neki hodnici toliko uski da se kroz njih jedva prolazi, neki pak niski tako da se mora hodati pogrbljeno. No u svakom slučaju vrlo dojmljivo – zaključuje.

Ustupila Jadranka Lakuš.

A, takva joj je bila i vožnja džipom po izrovanim poljskim putovima koji vode do čarobnih kamenih dolina i do uzvisina s kojih pogled puca kilometrima uokolo.

– “Akcija?” upitao je vozač čim smo sjeli u njegovo vozilo i na moj potvrdni odgovor započela je jurnjava u kojoj nisi znao na koju stranu se naginjemo, kako uspijevamo zakočiti i kako je moguće da se ne prevrćemo. Adrenalin me pucao kao nikad, ali nije mi palo na kraj pamet da kažem uspori. Pitanje je bi li me vozač, koji se inače bavi paraglajdingom i drugim ekstremnim sportovima, uopće i poslušao. On je doista uživao u toj ludoj vožnji baš kao i mom veselju kada nas je doveo na mjesta na kojima smo mogli gotovo dodirivati neobične kamene skulpture. “Popnite se na džip i pogled je još bolji” – ponudio je i na opće iznenađenje grupe, među prvima sam iskoristila tu mogućnost. Zaboravila sam na moja bolna koljena, povremeni išijas i godine, jer izazov je jednostavno bio motivirajući – kazala je Jadranka.

Jedinstveni doživljaj buđenja sunca iz košare balona

I na kraju, kao šlag na torti, došao je let balonom, avantura zbog koje valja posjetiti Kapadokiju i to ne samo zbog predivnog ugođaja nego i odlične organizacije.

– Moju grupu pokupili su u hotelu rano u jutro, oko pet sati u mrklom mraku. Najprije vožnja po ulicama Nevsehira na kojima nije bilo ni žive duše, a onda uskom cestom do malog gradića u čijem smo pećinskom hotelu pokupili bračni par Korejaca. I tu je sve nekako živnulo, primijetili smo i druge kombije, terence s velikim prikolicama, džipove koji su gmizali po poljskim putovima. Imala sam osjećaj da ćemo se pogubiti u tom mraku, ali svi su točno znali do kojeg balona koga treba odvesti. Naš je nosio broj 45, tako je pisalo na papiru koji su nam dali uz lunch paket kad smo se parkirali na jednom platou. Pored nas još sedam balona u koje su uskoro započeli upuhivati vrući zrak. Kad se prvi podigao i zablistao na noćnom nebu začuo se grupni vau, ajme ili štogod još na raznim jezicima, da bismo se uskoro vrtjeli na sve strane, jer su baloni svud naokolo počeli nicati kao gljive poslije kiše, jedan ljepši od drugog s košarama u koje stane po 30-ak ljudi – oduševljeno nam priča Jadranka.

Ustupila Jadranka Lakuš.

Kaže kako su se popeli u te košare brže nego li bi se očekivalo od umirovljenika i to bez ljestvi.

– Nas četvoro Podravaca stisnulo se u jednom pretincu košare i od uzbuđenja gotovo nismo ni primijetili da smo se počeli dizati. Polako, mirno, bez ikakvih trzaja, zemlja je bila sve dalje, a broj balona koji se uspinjao bio je sve veći, vidjeli smo da kilometrima uokolo šarene kupole polaze na put u visine. I ne znam što je bilo ljepše gledati – te ploveće lopte ili krajolik iznad kojeg smo lebdjeli. Pilot je objašnjavao iznad koje znamenitosti prolazimo, naravno Dolinu ljubavi prepoznali smo odmah, jer ovako iz zraka ti smrčci ili falusi djeluju još impozantnije, i nastojao balon okretati tako da nas 32 u košarama sve vidimo iz različitih kutova – ističe.

Govori kako ih je na najvišu točku od 1.950 metara odveo taman uoči izlaska sunca ponad ugaslog vulkana omogućivši im tako pogled koji se zauvijek urezuje u sjećanje.

– Zapravo riječima je jako teško opisati taj jedinstveni doživljaj buđenja sunca, spokoj i mir koji se osjeća, nestvarnost trenutka koji je stvaran, kao da gledate film u kojem ste odjednom glavni lik koji zaboravlja govoriti zadivljen ljepotom kakve nema nigdje u svijetu. Oči širom otvorene, foto aparat ili mobitel stalno u akciji i 50-ak minuta prođe za tren. Dodir sa zemljom, točnije prikolicom na koju je pilot precizno naciljao košaru, jednako je miran i siguran, baš kao i cijeli let. Avanturu zaokružuje zdravica uz šampanjac i podjela diploma koje potvrđuju da smo postali “balonaši”. Pa ako želite osjetiti tu draž, Kapadokija je doista najbolji izbor – zaključila je naša sugovornica.

zatvori