Petak, 1. ožujka 2024.

Filmski i TV režiser Miljenko Bukovčan: Moje ‘sidro’ bile su i ostale dokumentarne serije, no čitav radni vijek radio sam i prijenose uživo

U kafić tik do Tomislavca u Zagrebu sjeli smo s filmskim i TV režiserom Miljenkom Bukovčanom.

Kaže nam da je, igrom slučaja, baš tamo režirao snimanje prijenosa glazbenog spektakla Glazba i grad. Bilo je to u vrijeme prije korone, zagrebačkog potresa i netom prije njegove mirovine. No, nije ovo jedina slučajnost o kojoj nam je ovaj rođeni Koprivničanac sa zagrebačkom adresom pričao.

Svemir je pun nevjerojatnih slučajnosti, a upravo se sa serijom Kozmos Carla Sagana dogodio mali “veliki prasak” zbog kojeg se Bukovčanova ljubav prema sedmoj umjetnosti, baš poput svemira, nastavila širiti.

– Od malih nogu gledao sam filmove, televiziju, gotovo svakodnevno išao u kino. To je bila moja prava stvarnost. U prvom razredu gimnazije pomislio sam kako bih to htio raditi, iako onda nisam znao što “to” točno znači. Puno kasnije, čak i dok ste na fakultetu, ne razumijete što vas čeka. No, serija Kozmos za mene je bila prekretnica. Pomislio sam “To želim raditi” – prisjeća se Bukovčan.

I doista, njegovu karijeru režisera obilježili su brojni dokumentarni filmovi i serije, poneki film i na stotine prijenosa uživo, uglavnom koncerata.

– Glazbu obožavam, samo nikad nisam imao spretnost i motoriku u rukama da bih nešto svirao. Ali evo, na kraju je ispalo da sam čitav radni vijek radio koncerte pa se sve nekako poklopilo – priča nam ovaj inače veliki audiofil koji u svojoj glazbenoj zbirci ima na stotine naslova.

Bukovčana je studij iz Koprivnice odveo u Zagreb, gdje živi i dan danas. Nakon fakulteta prijavio se na natječaj tadašnje Televizije Zagreb, položio prijamni ispit i dobio posao režisera u kulturi.

– Nakon prvih par godina shvatite zapravo što hoćete. Ja sam uvijek, ali uvijek radio neku dokumentarnu seriju. Teme su uglavnom bile civilizacijska pitanja, kultura i slično – govori Bukovčan te dodaje kako je koncerte i prijenose uživo radio rutinski, bez ikakvih problema.

Njegov prvi prijenos uživo bilo je otvaranje Dubrovačkih ljetnih igara 1985. godine. Od onda, napravio ih je 25 komada.

– Kada zbrojite čitav moj radni vijek, dvije i pol godine sam proboravio u Dubrovniku – priča nam Bukovčan i ističe kako je u svojoj karijeri najviše bio vezan za Zagreb, Varaždin te Rijeku i Pulu.

Radio je tako prijenos Varaždinskih baroknih večeri nekoliko puta, a posljednji veliki prijenos bio mu je onaj iz riječkog HNK-a povodom proglašenja Rijeke gradom kulture. No, Bukovčan ne miruje ni u mirovini. Ne tako davno snimao je glazbeni spektakl “The Queen Symphony” koji se održavao na Varaždinskon Korzu.

– Dva simfonijska orkestra i tri zbora na sceni na varaždinskom Korzu. To je ogroman pogon. Najveće umijeće i znanje je dobro postaviti kamere, da nema mogućnosti da vam nešto promakne – objašnjava Bukovčan.

Na pitanje kako uopće izgleda režiranje prijenosa uživo, napominje kako, što se tiče zanata, morate biti savršeni.

– Morate u trenutku donijeti odluku i provesti je. Pripreme su velike. Primjerice, za koncerte je moja kolegica nabavila partituru od dirigenta s njegovim opaskama. Ona je tu partituru rastavila i potom smo napravili knjigu snimanja. Po koncertu smo obično imali između 700 i 750 kadrova. Razvili smo sistem u kojem nije bilo moguće doći do kakve pogreške. Primjerice, svira flauta, a ja pokažem trombon. Sistem koji smo razvili funkcionirao je i funkcionira dan danas – govori Bukovčan.

No, njegovo “sidro”, kako ga naziva, bile su i ostale dokumentarne serije. Njegova filmografija tako uključuje naslove poput Hrvatska paleta, Proizvedeno u Hrvatskoj, Hrvatsko proljeće, Slikar svoje zemlje – 100 godina Ivana Generalića, Rukica bi slikala, Tihožitje, Stahuljak – jedna obitelj, Drugi čovjek, Tragovima pračovjeka, Duborvnik – jedna povijest, Čovjek kao ja, Boje vječnosti, Sebetkana Milka, Posljednji dubrovački trubadur, Celisimo, Crtač, Anžuvinci i hrvatske zemlje, Karolinzi i Hrvati, Sol života….

Zanimljivo je spomenuti i to da je čitav radni vijek imao dva paralela posla pa je tako 23 godine predavao Elektronsku sliku na Studiju dizajna Arhitektonskog fakulteta, a sada, iako u mirovini, predaje Televizijsku režiju i Teoriju televizije na VERN-u.

Za vrijeme njegovog radnog vijeka, tehnologija se nekoliko puta promijenila, ali osnovni principi su ostali isti. Kako kaže, tehnologija nam danas može omogućiti da neke stvari napravimo puno preciznije, bolje i maštovitije.

– Moja opsesija u zadnjih 20, 30 godina su video igrice. Tehnologija koja se koristi za njih je nekoliko katova iznad filmske, a pogotovo televizijske. Žao mi je što nikada neću moći režirati neku video igru, jer sada se glavne stvari tamo zbivaju. U napretku i u režiji – zaključuje Bukovčan.

Tko zna, možda mu se nekim slučajem ta želja i ostvari.

Tekst: Silva Jambrešić

zatvori