Međunarodni je dan žena na selu.
Stara narodna izreka kaže da žena drži tri ćoška kuće, no život na selu donosi puno više odgovornosti osim brige o samom kućanstvu. Iz prve ruke to smo doznali od Martine Salaj iz Gole, majke trojice sinova koja, osim što brine o kućanstvu, svakodnevno obavlja razne poslove vezane uz OPG.
Martina i njen suprug Sebastijan nisu se kao neki preselili u grad ili otišli u inozemstvo, već su ostali na selu te se nastavili baviti poljoprivredom.
– Nakon što smo se oženili, suprug i ja smo se odlučili nastaviti baviti poljoprivredom koju su započeli njegovi roditelji. Tako je nama poljoprivreda postala primarni posao – istaknula je Salaj.
Naglasila je kako se svaki njezin dan, kao i dan njezinog supruga, razlikuje.
– U ovo jesensko vrijeme dani su nam malo naporniji i stresniji. Ustajemo u 5:15, oboje odlazimo u štalu nakon čega dolazim u kuću spremiti djecu za vrtić i školu. Natrag se vraćam dovršiti potreban posao nakon čega doručkujemo. Muž tada odlazi na polje, ako je potrebno i ja odlazim s njim, a ako nije onda nađem nešto za raditi po kući. Kada muž kombajnira, ja odlazim s traktorom na polje po ubrano. Navečer odlazimo zajedno u štalu, eventualno kada dođe dan da muž na polju ima jako puno posla, tada sama odlazim u štalu. Naravno, uz sve to tu je i kuhanje ručka i briga o djeci – pojasnila je.
Salaj je inače rodom iz Otočke, a govori nam da je uz poljoprivredu odrasla.
– Moji roditelji su također imali puno poljoprivrede. S nekih 17 godina otišla sam u grad. Tri godine sam tamo živjela, u to vrijeme sam počela izlaziti s mužem te sam se na kraju vratila na selo. Moram reći da nikad nisam mislila da ću se vratiti i da ću se baviti poljoprivredom – naglašava.
No, zajedno su odlučili nastaviti se baviti poljoprivredom te od toga živjeti.
– Ozbiljno smo se primili posla jer čovjek mora nešto raditi kako treba, ili je bolje da ne radi ništa. Tako da je od toga da ću živjeti u gradu bez poljoprivrede došlo do toga da s mužem imam jedan ozbiljan OPG. Nije mi nimalo žao što sam se vratila na selo. Dobro funkcioniramo kao obitelj, dobro se nosimo s tim poslom i mislim da nam je stvarno dobro. Nije sve bajno i sjajno, kao ni u bilo kojem poslu, ali je dobro – govori te dodaje da sve u životu, pa tako i život uz poljoprivredu, ima svojih prednosti i mana.
Jedna od negativnih strana je, smatra, što se djeca nekad moraju prilagoditi njihovim obvezama.
– Što god radimo, oni su s nama. Tako da je nekad teško što se djeca moraju prilagoditi nama i što ne možemo raditi sve što bi oni htjeli. No, važno je da se dobro slažemo. Oni su već navikli na naše obaveze koje jednostavno moramo ispuniti. Tako su odrasli, ako se ide na polje, oni su s nama na polju, ako mi radimo nešto u vrtu, oni se igraju u vrtu. No, nedjelja nam je dan odmora i druženja. Tako nedjeljom često odlazimo u toplice, kino ili na izlete. Nedjelja nam je stvarno obiteljski dan jer preko tjedna imamo puno posla – objašnjava.
Dodaje da je jako ponosna na svoju djecu jer se često zna dogoditi da svojevoljno dođu pomoći u poslovima koje mogu raditi s obzirom na svoje godine.
– Muž i ja imamo 19 muznih krava, a sve skupa 48 grla stoke, dok baka i deda imaju 28 muznih krava, sveukupno 58 grla, tako da zajedno imamo 116 grla. Zemlje nemamo previše jer je Prekodravlje ograničeno sa zemljom, ali je imamo poprilično. Na poljima uzgajamo kukuruz, žito, ljulj, djetelinu i ječam – objašnjava Salaj.
Stoga, kada je sezona radova, često odlazi s mužem na polje kako bi mu pomogla.
– Kada kombajniramo, on na polje ide s kombajnom, a ja s traktorom. Prije sam znala balirati i voziti bale sa suprugom. No, otkako imamo djecu puno sam manje s njim na polju jer moram brinuti o djeci. Ne bih se htjela žaliti da je jako naporno. Svaki je posao na svoj način naporan. Za jednu ženu sigurno je teži i naporniji, ali nije ništa previše strašno – skromno ističe.
Osim odlaska na polje i brige o vrtu i stoci, Salaj kao i svaka majka brine o kućanstvu.
– Odvojeni smo od muževih roditelja i imamo svoje zasebno kućanstvo. Moram kuhati ručak, napraviti kolače, oprati. Sve se to polako stiže. Postoji vremensko razdoblje, kao što je sada, kada je jako puno posla, a onda opet dođe dana kad nema toliko posla, kad se čovjek posveti onim dijelovima koji su bili zanemareni. No, bez obzira na sve, barem dva puta tjedno moraju biti i kolači na meniju, jer ipak živim s tri sina i mužom koji ih obožavaju – pojasnila je te naglasila kako joj srednji sin jako voli pomagati u kuhanju.
Salaj govori kako je Prekodravlje bilo poznato kao kraj pun stoke.
– Sad nas je još jako malo ostalo koji imamo stoku. U ovom poslu potrebno je puno odricanja i hrabrosti. Velika su i ulaganja, ali mi smo to naslijedili od roditelja pa poznajemo posao jer smo oboje odrasli uz poljoprivredu. I dan danas imamo potporu roditelja, tu je i Europa sa svojim potporama. Nije lako, ali se može živjeti – objašnjava.
Salaj je kazala kako se mnogi ljudi čude onima koji su ostali na selu.
– Teško nam je, ali ima ovaj posao i svojih prednosti. Ima dana kada nema toliko posla pa si možemo dan posložiti kako nama paše. Nismo osam sati prikovani uz jedno mjesto. Slobodniji smo. Najviše nam je što djeca pate jer mi i na Božić, Novu godinu i na sve druge praznike moramo otići nahraniti stoku. Žao nam je da ne provodimo više vremena s djecom, ali život na selu ima puno lijepih strana tako da planiramo i u budućnosti ostati ovdje te se nastaviti baviti poljoprivredom – zaključila je.
Ovaj članak sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
