Petak, 17. svibnja 2024.

Matija Ivačić s češkog je preveo 12 knjiga: Prevoditelj je kao duh u tekstu, tako i mora biti, ali ne bi bilo loše da si osvijestimo da i ti duhovi postoje

Prevoditelji kao kulturni medijatori imaju veliku ulogu u našem društvu – da nema njih, ne bismo mogli uživati u zanimljivim književnim djelima, filmskim ostvarenjima, serijama i svemu onome što se nudi na svjetskoj karti umjetnosti.

Današnji dan, 30. rujna, posvećen je upravo njima, a jedan od njih je i Koprivničanac Matija Ivačić koji nam je otkrio sve posebnosti ovog posla – kako one lijepe i uzbudljive, tako i one koje se tiču svojevrsnih izazova.

Matija je nakon gimnazijskog školovanja na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao 2008. godine komparativnu književnost te češki jezik i književnost, a na istom je fakultetu i doktorirao 2014. Zaposlen je kao docent na Katedri za češki jezik i književnost, jezično i znanstveno usavršavao se na više čeških sveučilišta i u Zavodu za češku književnost Češke akademije znanosti. Na katedri za češki jezik i književnost izvodio je, između ostalog, prevoditeljske kolegije, kritički prati češku književnost objavljenu u Hrvatskoj, književne kritike objavljuje u različitim književnim časopisima, a neke od njih sabrao je u knjizi “Mapiranje dobitaka. Bohemistički književni prikazi”. Osim toga, autor je pjesničke zbirke “Krhotine” za koju je dobio nagradu “Ivan vitez Trnski”. S češkog je dosad preveo 12 knjiga među kojima ima proze, poezije, drame, filozofskih eseja, a objavio je i niz prijevoda češke proze, poezije i esejistike u hrvatskoj književnoj periodici. Spomenimo i da je član Društva hrvatskih književnika i Društva hrvatskih književnih prevodilaca.

Komparativna književnost bila je logičan izbor, a put do češkog ipak malo zamršeniji

Nastavno na njegov životopis, prvo pitanje našem sugovorniku nametnulo se samo od sebe – zašto komparativna književnost i zašto češki jezik?

– S obzirom na to da sam uvijek nekako naginjao književnosti, komparativna književnost činila mi se kao logična, a tada, s 18 godina, i kao jedina zamisliva opcija. Put do češkog bio je ipak zamršeniji i nešto mi ga je teže oživjeti u sjećanju. Budući da sam morao izabrati drugu studijsku grupu, odlučio sam da to bude neki strani jezik, to mi se činilo kao razumna i sve u svemu praktična kombinacija. Ali ne znam što je točno naposljetku presudilo u korist češkog. Moguće da odgovor jednim dijelom leži u posjetu Pragu u drugom razredu gimnazije, iako tad još sigurno nisam razmišljao o fakultetu, niti sam pomišljao baš na češki kao mogući izbor. Taj prvi susret s Češkom i češkim jezikom vjerojatno je kod mene ostavio nekog traga. Ali ipak mi se čini da je, sve u svemu, više bila posrijedi neka iracionalna predodžba, da ne kažem fiksna ideja, da to mora biti baš češki. Pa je tako bio češki – govori Matija.

Snimio Tomislav Matijašić.

U međusobnim sličnostima češkog i hrvatskog jezika skrivaju se velike opasnosti, pa čak i zamke

Objašnjava nam kako su češki i hrvatski na prvi pogled vrlo slični.

– Ljudi to vole pojednostaviti pa misle da će lako razumjeti Čeha što govori. Naravno da nije tako. Da, postoje upadljive sličnosti, naročito u leksiku. Jedan moj češki prijatelj žalio se, primjerice, na svog susjeda riječima: “Soused furt pije”. I eto ga – pa to je gotovo pa hrvatski, dapače kajkavski. Ali u međusobnim sličnostima skrivaju se velike opasnosti, pa čak i zamke, jer češki je, i to baš u pogledu leksika, u najmanju ruku različit od hrvatskog koliko mu je i sličan. U njemu je, primjerice, čitavo more “lažnih prijatelja” – riječi koje zvuče isto ili slično kao i hrvatske riječi, a imaju posve različito značenje. I naravno, još veće more riječi koje su nama posve nepoznate – pojašnjava.

Ističe da češki i hrvatski pripadaju slavenskim jezicima, otud i sličnosti, ali vrlo su, vrlo različiti. Nastavlja kako je češka gramatika vrlo teška, mnoštvo je iznimaka koje onima koji ga uče zadaju glavobolje, deklinacije su komplicirane.

– Ali, koji strani jezik nije težak? Strancima, a pogotovo nama koji govorimo jezik s pomičnim naglaskom, svladavanje češkog sigurno će olakšati to što je u njemu naglasak uvijek na prvom slogu. Onima koji počinju učiti češki od nule to, doduše, nije bogzna kakva utjeha, ali češki je savladiv, i vjerojatno ćemo ga lakše usvojiti nego neke nama daleke jezike – tvrdi Matija.

Snimio Tomislav Matijašić.

Prevođenje kao unutarnji imperativ – opčinjenost sjajnom češkom književnošću i učenje češkog jezika

Još mu je tijekom studija bilo kristalno jasno da želi prevoditi i to mu se nekako nametnulo samo od sebe negdje na trećoj ili četvrtoj godini studija, kada je i počeo prevoditi, prvo onako za sebe, za ladicu, a poslije je nešto od toga i objavljeno u časopisima.

– I to je to, nema tu neke mistične priče. Doživio sam to kao neki svoj unutarnji imperativ i tako je i dan-danas. Bilo mi je to nekako logično – bio sam opčinjen sjajnom, genijalnom češkom književnošću koju sam i strastveno čitao, a istovremeno sam učio češki koji me također osvojio na prvu. Prevođenje je logična nuspojava ili posljedica tog spoja. A kako se postaje prevoditeljem? Ne znam – prevodiš. Pa ako imalo valja, već će pronaći put do tuđih ruku, odnosno očiju – kaže Matija i dodaje da je posao prevoditelja zahtjevan, katkad ubitačan.

Ali to će, pretpostavlja, svatko reći za svoj posao, i moguće da će svatko biti u pravu. Nastavlja kako, kao i svi drugi tipovi ljudskog rada, i književno prevođenje ima svoje specifičnosti.

Prevođenje je arheologija, mukotrpno kopanje po tekstu, a osobine dobrog prevoditelja su temeljitost u svemu i čitanje lijepe književnosti

– Prevođenje jedne knjige podrazumijeva stotine i stotine sati zurenja u ekran, sjedenja, eventualno stajanja. Ali naravno, ono je prije svega intelektualni rad, a kao takav je danas možda ili vjerojatno podcijenjen. Ako bih trebao izdvojiti jednu, najvažniju osobinu dobrog prevoditelja, rekao bih da je to temeljitost. Prevođenje je arheologija, mukotrpno kopanje po tekstu, a površnost i žurba ubojice su dobrog prijevoda. Temeljitost u svemu: u poznavanju i spremnosti da se neprestano nadograđuju i materinski i strani jezik, temeljitost u čačkanju po tekstu, temeljitost u istraživanju… Bez toga nema ničeg i iz toga, rekao bih, proizlazi sve. Književni prevoditelj po prirodi je svog posla skeptik, on ne vjeruje posve ni jeziku s kojeg prevodi ni jeziku na koji prevodi, stalno je sumnjičav i sve provjerava. A najmanje vjeruje sebi i stalno preispituje svoje odluke, sa samim sobom neprestano vodi neku vrstu žustre polemike. Barem je tako kod mene. I ništa manje važno, prevoditelj bi trebao neprestano čitati, kako na jeziku s kojeg prevodi, tako i na jeziku na koji prevodi, jer za njega je ciljni jezik podjednako važan, ako ne i važniji, od jezika izvornika. Naravno, imam na umu čitanje lijepe književnosti, jer prevođenjem ulaziš u dijalog, ne samo s tekstom koji prevodiš, nego s nečim daleko većim od pojedinačnog djela, a to je književna tradicija kao takva – smatra Matija.

Podijelio je s nama i kako izgleda dogovaranje angažmana, ali i sam postupak prevođenja. Ističe kako danas to sve češće funkcionira tako da izdavač naruči neki prijevod od prevoditelja, vodeći se prilikom selekcije nerijetko varljivim kriterijima, primjerice brojem prodanih primjeraka, nagradama, općenito PR-om.

– Zato danas imamo inflaciju prijevodne literature, prevodi se zbilja sve i svašta. Osobno mi je nezamisliva ideja da provedem s nekim tekstom godinu, dvije ili koliko već, a da mi se on ne sviđa, da nije prvo prošao neku moju čitateljsku selekciju. Imam tu sreću da sam odabirem što ću prevoditi i to nudim izdavačima, osim u rijetkim slučajevima kad mi izdavač ponudi nešto za što mislim da je zbilja vrijedno pažnje. U tom smislu danas sam vjerojatno privilegiran jer sam odlučujem što ću prevoditi, ali ta je privilegija jedino što ima smisla – napominje.

Snimio Tomislav Matijašić.

Bez prevoditelja kao kulturnih medijatora ne bi se mogao realizirati niti održati i danas aktualan Goetheov koncept svjetske književnosti

Što se pak tiče vremena potrebnog da se neka knjiga prevede, kaže da to ovisi o više čimbenika, dobrim dijelom i o duljini teksta, iako ne samo o tome. Tako se primjerice s posljednjom knjigom koju je prevodio i čiji je prijevod nedavno završio družio oko dvije godine, s nekima pak kraće.

Kao što smo na početku već istaknuli, prevoditelji imaju važnu ulogu, a Matija nam je potvrdio i kako se bez prevoditelja kao kulturnih medijatora ne bi mogao realizirati niti održati i danas aktualan Goetheov koncept svjetske književnosti.

– Osim toga, da nema prevoditelja, naše bi se književno nakladništvo po svoj prilici urušilo, s obzirom na to da debelu većinu književnog tržišta čini upravo prijevodna književnost. Toga su, naravno, jako dobro svjesni i izdavači, iako su prevoditelji nerijetko podjednako debelo potplaćeni. Čitatelji često nisu ni svjesni da je knjigu koju drže u rukama netko morao i prevesti i da je taj netko možda i polomio zube prevodeći ju… Ta neka elementarna svijest o postojanju nekoga tko je književni tekst pretočio iz jednog jezika u drugi, to je nešto što definitivno kod nas izostaje, i upravo su izdavači ti koji bi na tome trebali više poraditi. S druge strane, prevoditelji su uvijek bili, a to će uvijek i biti, igrači iz sjene, skriveni iza teksta, i onaj tko očekuje ne znam kakvu vidljivost ili pažnju zato što prevodi vjerojatno će ostati razočaran, pa mu je bolje da se ni ne upušta u takvo što. Prevoditelj je kao duh u tekstu, tako i mora biti, ali ne bi bilo loše da si osvijestimo da i ti duhovi postoje – zaključuje.

Na samom kraju našeg druženja otkrio nam je i koje mu je najdraže djelo koje je preveo.

– Definitivno posljednji naslov koji je upravo u tisku i koji će izaći u listopadu u izdanju Matice hrvatske. Posrijedi je sjajan, veličanstveni roman “Kukavice” češkog i svjetskog klasika Josefa Škvoreckog, jedno od najvažnijih proznih djela češke književnosti 20. stoljeća. Roman je to od petstotinjak stranica, nastao je u godinama neposredno nakon Drugog svjetskog rata, a u Čehoslovačkoj je bio zabranjen, pa dozvoljen, pa opet zabranjen… Nešto starijoj generaciji ime Škvoreckog možda će nešto značiti jer je kod nas jedno vrijeme bio vrlo popularan i čitan. I naravno, prevođen. Njegov Oklopni bataljon, primjerice, kod nas je bilo kultno štivo. A onim mlađima, koji se s njime još nisu susreli, ovo će biti prilika da ga upoznaju. I siguran sam da će ih oboriti s nogu – poručuje Matija.

Ovaj članak sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

zatvori