Obiteljskom centru Područnoj službi Koprivničko-križevačkoj je važan dio javnog djelovanja i borba protiv nasilja u obitelji.
Mitovi koji su povezani s nasiljem u obitelji, osobito ako se radi o nasilju nad ženama su mnogobrojni i njih je zapravo vrlo teško raspršiti jer se čini da su istiniti.
Nasilje u obitelji prati čitav niz uvjerenja koja čak i kad nisu utemeljena na činjenicama vrlo snažno utječu na ponašanje.
Kada ljudi ne raspolažu pravim činjenicama o nekoj pojavi nastaje specifičan oblik uvjerenja, odnosno mit.
Mitovi pružaju prikladna i pojednostavljena objašnjenja vrlo složenih društvenih pojava. Kada se učestalo ponavljaju postaju općeprihvaćena mudrost i poprimaju privid dobro utemeljenih činjenica.
Najčešći mitovi karakteristični za naše kulturno okruženje:
Mit: Žrtva uzrokuje nasilje. Zlostavljana žena “je to tražila”.
Činjenica: Zlostavljač uzrokuje nasilje. On je odgovoran za svoje akcije.
Ovaj se mit temelji na uvjerenju da zasigurno nešto nije u redu sa zlostavljanom ženom (npr. ona stalno nešto prigovara, neuredna je, ljubomorna…) i da na neki način zaslužuje nasilje. Mnogi ljudi smatraju da su muškarci nasilni jer su na neki način izazvani od svoje partnerice, a djelomično se to uvjerenje može objasniti poznatim sociopsihološkim fenomenom prema kojem ljudi u osnovi vjeruju da se dobre stvari događaju dobrim, a loše stvari lošim ljudima. Stav „ona je to tražila“ upućuje na uvjerenje da je žena loša i da zaslužuje loše stvari. Istraživanja to nisu potvrdila.
Nije presudno to što žena radi, zlostavljač je taj koji odabire nasilno ponašanje. Zapravo, većina pretučenih žena čini sve što je u njihovoj moći kako bi spriječile partnera da bude nasilan.
Mit: Žrtve uživaju u nasilju. Da nije tako, otišle bi od zlostavljača.
Činjenica: Nitko ne uživa kad je zlostavljan.
Društvo vrlo lako žene koje su izložene obiteljskom nasilju označava kao mazohistkinje, no uvid u okolnosti pod kojima se odvija nasilje razotkriva taj mit. Žena je češće zlostavljana ako i kada želi prekinuti nasilni odnos, ali i zbog niza vrlo banalnih razloga kao što je npr. juha je preslana i sl..
Interesantno je da se u takvim slučajevima , iako se žena označava kao mazohistkinja, muškarac se istovremeno ne označava sadistom. Takvo etiketiranje samo žene ima za posljedicu prebacivanje odgovornosti, tj. krivnje na zlostavljanu ženu i počiva na pretpostavci da s njom nešto nije u redu.
Mit: Nasilje u obitelji i među bračnim partnerima je njihova privatna stvar.
Činjenica: Nasilje u obitelji je ozbiljan društveni problem.
Nasilje među partnerima je ozbiljan društveni problem a posljedice se očituju u različitim područjima društvenog života kao što su povećani zdravstveni troškovi, povećani troškovi službi socijalne skrbi, pravosudnog sustava, izostanci s posla … Djeca koja svjedoče nasilju u obitelji pokazuju dugoročne negativne posljedice; ona će u odnosu na drugu djecu iz nenasilnih obitelji znatno češće u svojoj odrasloj dobi nastaviti ciklus nasilja.
Mit: Ako žrtva napusti zlostavljača, nasilje će prestati.
Činjenica: Većina žrtava je u većoj opasnosti kad ostavi zlostavljača.
Istraživanja su pokazala da su čak 2/3 prijavljenih slučajeva nasilja nad ženama počinili partneri od kojih su žene bile rastavljene ili razdvojene u vrijeme zlostavljanja. Prema ovom podatku može se zaključiti da su tada žene spremnije potražiti pomoć ali i činjenicu da se nasilje ne prekida sa razvodom braka ili napuštanjem partnera. Tvrdnja da ako žena napusti zlostavljača da će nasilje prestati pokazuje da ti mitovi zapravo šalju dvostruke poruke. Dakle, u osnovi ovog mita je to da žena ima kontrolu nad nasiljem koje trpi i da ukoliko želi da ono prestane treba „samo“ napustiti zlostavljača; znači ona je odgovorna.
S druge pak strane je činjenica da su počinitelji nasilja često bivši supruzi i partneri, utemeljena na statističkim pokazateljima koji upućuju ženu na to da je bolje da ništa niti ne poduzima jer će se tako dovesti u još veću opasnost. To može povećati ženin osjećaj bespomoćnosti i osamljenosti i pasivizirati je.
Mit: Alkohol i zloupotreba droga su stvarni uzroci nasilja u obitelji.
Činjenica: Općenito govoreći, alkohol i droga nisu uzroci nasilnog ponašanja.
Činjenica je da će i muškarci i žene koji piju češće udariti jedan drugog ili djecu. Muškarci koji piju su tri puta nasilniji prema ženama od onih koji ne piju ali to nije dokaz da je alkohol uzrok nasilja u obitelji. Nasilne osobe su nasilne bez obzira bile one pod utjecajem alkohola ili ne. Nažalost, društveno je prihvatljivo okriviti alkohol ili drogu za neprimjereno ponašanje. Ukoliko je muškarac koji prekomjerno konzumira alkohol ujedno i nasilan, on ima dva različita problema; problem alkoholizma i problem nasilja – i treba ga potaknuti da da riješi oba problema.
Žene znaju često opravdavati partnera za njegovo nasilje jer je “bio pijan” i time si olakšavaju ostanak u takvom braku.
Mit: Zlostavljanje u obitelji se događa samo u nižim društvenim slojevima.
Činjenica: nasilje u obitelji se zbiva u svim društvenim slojevima.
Najveći udio prijavljenih slučajeva nasilja u obitelji se odnosi na obitelji iz nižih društvenih slojeva, no ono se dešava u svim slojevima. U višim slojevima ono ima drugačije oblike i veću “tamnu” brojku. Žene iz više ili srednje klase imaju više mogućnosti da dobiju pomoć ili podršku od privatnih psihoterapeuta, tako da se neke od njih niti ne obraćaju policiji ili sustavu socijalne skrbi.
Kod ovog mita dolazi do pogrešne generalizacije nekih činjenica. Podatak da se u siromašnijim obiteljima češće identificira nasilje se generalizira u zaključak da su samo siromašne obitelji nasilne što jednostavno nije istina.
Mit: Čestina nasilja u obitelji je pretjerano naglašena, to i nije tako veliki problem.
Činjenica: Bez obzira na statističke pokazatelje, nasilje u obitelji je značajan društveni problem.
Osnovno obilježje obiteljskog nasilja je to da se nasilni čin odvija iza zatvorenih vrata što otežava prikupljanje stvarnih podataka o toj pojavi, teško ga je ispitivati i gotovo nemoguće odrediti njegovu učestalost. Činjenica da se obiteljsko nasilje relativno rijetko evidentira i ne smije se generalizirati do zaključka da se rijetko događa. Svi stručnjaci koji rade s problematikom zlostavljanja žena su suglasni da je ono mnogo češće nego što nam se čini.
Mit: Žene su nasilne kao i muškarci.
Činjenica: Muškarci su značajno češće počinitelji nasilja u obitelji.
Pri ovom je mitu od važnosti razjasniti nejasnoću i preklapanje pojmova na kojima se temelji a to su nasilje i agresija. I žene i muškarci su agresivni ali žene su manje nasilne od muškaraca. Muškarci češće očituju tjelesnu agresiju i znatno češće budu počinitelji teških tjelesnih napada, ali kada se radi o manje agresivnim oblicima ponašanja kao što su verbalni napadi, šamaranje članova obitelji i sl. nema značajne razlike između muškaraca i žena.
Muškarci i žene razlikuju se s obzirom na motiv korištenja nasilja; muškarci češće koriste nasilje kao način ostvarivanja vlastitih ciljeva dok će žene češće koristiti nasilje u samoobrani i da zaustave već prisutno nasilje. Najučestalije ponašanje kod sukoba je verbalna agresija među partnerima koju žene češće koriste, ali su one manje sklone iskazivanju tjelesne agresije nego njihovi partneri.
Mit: Zlostavljane žene biraju nasilne partnere. Čak i kad takva žena ostavi nasilnog partnera, naći će drugog koji će je ponovno tući.
Činjenica: Iako dio zlostavljanih žena ponovno nađe nasilnog partnera, žene ih ne traže i ne teže nasilnom odnosu.
Kada žena uspije prekinuti nasilan odnos ona izbjegava nasilne partnere. Dio njih će i uspjeti pronaći nenasilnog partnera, dio će izbjegavati bilo kakav partnerski odnos jer su izgubile povjerenje u vlastitu sposobnost odabira nenasilnog partnera ili u muškarce općenito, a dio žena će se ponovno zateći u nasilnom odnosu. Te žene koje se ponovno nađu u nasilničkim vezama su u situaciji da ponovno traže pomoć tako da su statistike koje se odnose na taj mit pristrane.
Mit: Tjelesni napad muškarca na partnericu izolirani je događaj i vjerojatnost njegovog ponavljanja je mala.
Činjenica: Tjelesno nasilje je dio složenog obrasca moći i kontrole u partnerskom odnosu.
Podaci pokazuju da se nasilje, ako partneri ne zatraže stručnu pomoć u partnerskim odnosima najčešće ponavlja, sa sve većom čestinom i uz sve veću razinu stresa.
Mit: Nasilje među partnerima najčešće se svodi na malo naguravanja.
Činjenica: Nasilje među partnerima uključuje razne oblike tjelesnog ugrožavanja.
Istina je da se ponekad nasilje očituje kroz naguravanje ali ono također uključuje i udaranje, šutanje, ugrize, opekline cigaretama, premlaćivanje… O rasponu oblika tjelesnog ugrožavanja žena najbolje govore povrede koje su od lakih pa do smrtonosnih.
Mit: Ako muškarac tuče ženu, mora da je mentalno bolestan.
Činjenica: Mentalna bolest nije preduvjet obiteljskog nasilja.
Neki počinitelji nasilja u obitelji jesu mentalni bolesnici, ali nisu svi nasilnici mentalno bolesni. Ovdje se radi o mehanizmu koji pruža objašnjenje za nasilje i oslobađa nasilnika odgovornosti za njegovo ponašanje.
Mit: Muškarac koji samo prijeti tjelesnim ozljeđivanjem svojoj partnerici nije zlostavljač.
Činjenica: Prijetnje predstavljaju specifičan oblik zlostavljanja.
Prijetnja je bez sumnje oblik emocionalnog zlostavljanja i utječe na stvaranje odnosa koji se temelji na strahu i poslušnosti žene.
Mit: Muškarci koji su nasilni ne mogu si pomoći.
Činjenica: Muškarci mogu promijeniti svoje nasilno ponašanje.
Nasilno ponašanje je neadekvatan način nošenja sa stresom, ljutnjom, strahom i frustracijom. Sa ljutnjom se može suočavati na različite načine, a nenasilni načini izražavanja se mogu usvojiti i u kasnijoj životnoj dobi. Nasilni muškarci mogu uspostaviti kontrolu nad svojim ponašanjem ali im je za to potrebna odgovarajuća stručna pomoć.
Mit: Bračne tučnjave nisu ozbiljne. To se događa u svakom braku.
Činjenica: Bračne tučnjave su ozbiljne i zahtijevaju pozornost društva.
Ovaj mit govori da je nasilje nad ženom pojava na koju ne treba reagirati. Ako su tučnjave i nasilje dio rješavanja bračnih problema, partneri se vrlo brzo mogu naći u zatvorenom krugu u kojem rješenje problema postaje još veći problem. Jednom započeto nasilje rijetko prestaje bez vanjske intervencije koja je često nužna.
Mit: Djeca trebaju svog oca iako je nasilan prema njihovoj majci. Žena bi za dobro djece trebala ostati s takvim partnerom.
Činjenica: Odrastanjem u takvoj obitelji djeca uče biti nasilna.
To je jedno od tipičnih uvjerenja zbog kojih žena predugo ostaje u nasilnim vezama i zbog kojih ne dobiva potrebnu podršku okoline da napusti zajednicu u kojoj je zlostavljana. Djeca trebaju oca, ali odrastanje u nasilnom domu ima niz štetnih posljedica za emocionalni i socijalni razvoj djece.
Mit: Nasilje i ljubav ne idu zajedno.
Činjenica: Ljubav ne isključuje nasilje.
Ljudi vjeruju da su ljubav i nasilje toliko različiti da ne mogu postojati u istom odnosu, no stvarnost je drugačija. Već u djetinjstvu neka djeca nauče da ih ljudi koji ih vole ujedno i tuku. To se vrlo jasno može očitovati u dječjoj reakciji na fizičke sukobe između dječaka i djevojčica “Tko se tuče taj se voli.”
Nasilni partneri mogu očitovati uzajamnu ljubav. Izjava tipa “Ako me ikada takne, ja ću ga ostaviti.” Često ne oslikava stvarnost. Fizičko nasilje nije početak kraja braka. Neka od istraživanja su pokazala da prosječna duljina nasilnog i nenasilnog odnosa i braka je ista. To se može objasniti vjerovanjem žena da se muškarac može samo na njih osloniti i da su one jedine koje su ih ikada prihvaćale i voljele. To je zamka u koju se vrlo lako upada.
Za sva dodatna pitanja i savjete, obratite nam se. Stručne radnice u Obiteljskom centru, Područnoj službi Koprivničko-križevačkoj, rado će Vam dati odgovore.
“Sadržaj ovog članka isključiva je odgovornost Obiteljskog centra Područne službe Koprivničko-križevačke”.
