Na današnji dan, 31. svibnja, u Hrvatskoj se prvi put službeno obilježava Nacionalni dan udomiteljstva čime se želi odati priznanje udomiteljima.
Jedan od udomitelja s područja Koprivnice je i Mario Prka s kojim smo porazgovarali o izazovima, prednostima i čarima ovog, kako kaže, poziva.
Priča o udomiteljstvu njegove supruge i njega, koji su oboje dugogodišnji zaposlenici Doma za starije i nemoćne osobe Koprivnica, počela je 2014. godine kada su započeli zajednički život i u nastojanju da dobiju svoje biološko dijete.
– U tom trenutku nismo bili u mogućnosti i supruga je došla na ideju da probamo s udomiteljstvom djece. Podržao sam tu ideju, iako mi je u tom trenutku sve to bilo strano, ali vrijeme je pokazalo da je bila dobra odluka. Našli smo se u tome – rekao je Prka.
Govori nam kako su završili edukaciju, odnosno osposobljavanje za udomitelje u nadležnom Centru za socijalnu skrb i vrlo brzo dobili su svoje prvo dijete.
– Bilo je to 2015. godine, a prvo dijete koje nam je stiglo na smještaj, bilo je romsko. U početku smo bili u strahu i imali smo nekakve predrasude, ali vrijeme je pokazalo da su romska djeca zahvalnija za rad, kao i roditelji, odnosno većina njih – prisjetio se Prka i dodao da su nakon toga uz podršku i motivaciju Centra počeli s proširenjem kapaciteta i već iduće godine dobili su još dvoje djece.
Tako su u ovih osam godina imali 26 djece na smještaju. Pojašnjava nam kako se rješenja donose temeljem sudskog rješenja i obično su to mjere na godinu dana, a nekada i više. Nakon godinu dana slijedi preispitivanje uvjeta u primarnoj obitelji, u većini slučajeva se to produljuje i nekad je bilo i da su do pet ili šest godina djeca kod njih. Pravila, kaže, nema, svaki slučaj je za sebe i ima svoju težinu i problematiku, a da su djeca kod njih do svoje 18 godine, to još nisu imali. Gleda se da se djeca čim prije izvuku iz sustava, da ih se trajno i kvalitetno zbrine, napominje.
– Udomiteljstvo je dobro i u većini slučajeva udomitelji su korektni, no ima i onih tamnijih primjera radi kojih svi mi ostali trpimo i obilježeni smo na neki način kao materijalisti koji rade isključivo zbog novca, No, udomiteljstvo je za mene poziv. Istina je da je to posao, jer radimo od nula do 24 i prima se određena naknada, ali prije svega to mora biti poziv. Čovjek to mora osjetiti, moraš biti sklon radu s ljudima, moraš imati empatiju i nikako ne može glavna motivacija biti novac. Nažalost ima i takvih primjera i nije najsretnije rješenje ni za udomitelja niti za dijete – objašnjava Prka.
Kada je riječ o rastancima, napominje kako je bilo situacija gdje su oni bili teži, ali i onih nakon kojih im je laknulo.
– Tu je riječ o djeci s kojom je jako teško raditi i s kojima jednostavno nismo mogli. Djetetu dok dođe u kuću na čelu ne piše ništa. Prateća dokumentacija postoji, a neke stvari otkriješ tek kroz život s djetetom. Neka djeca su nam znatno znala narušiti sklad u obitelji i bili smo prisiljeni tražiti premještaj. Kod takvih primjera smo bili sretni da je dijete otišlo jer mu je bilo potrebno pružiti nekakvu adekvatniju pomoć u ustanovi ili negdje drugdje. S druge strane, kad dođe do posvajanja sretni smo jer smo i dalje ostali u kontaktu s novom obitelji i vidimo da se dijete kroz određeni period uspjelo adaptirati, da je sretno i zadovoljno tako da mi smatramo da smo svoj dio puta odradili i riješili za trajno. Kad tek stignu u našu obitelj, djeca su u pravilu zbunjena, preplašena, promatraju, povučeni su i skupljaju te neke prve dojmove. Svako dijete je drugačije, nekom treba više, a nekom manje za prilagodbu – pojašnjava Prka i dodaje da od samog smještaja djeteta u njihovu obitelj postoji nadležni i stručni tim u Centru koji im je uvijek na raspolaganju i pomaže savjetom i na njega mogu računati u svakom trenutku.
Priča nam kako u udomiteljstvu postoje brojne prednosti, ali i izazovi.
– Moja supruga iz prvog braka ima sina koji ima 16 godina i mi imamo zajedničko dijete, curicu od sedam godina i oni su mogli naučiti s boravkom ove djece u našoj kući neke stvari o životu i malo drugačije gledati na život, naučiti malo više o moralu i općenito o pomaganju drugima. Sve te neke stvari smo i mi sami naučili i vidjeli da se to ne događa u filmu i negdje dalje nego tu oko nas. Prije bavljenja udomiteljstvom i dok nismo bili u kontaktu s takvim slučajevima, bilo nam je strano, mislili smo da toga baš tu i nema – naglašava Prka.
S druge strane, ono što je teško, jest činjenica da svako dijete nosi svoju tešku priču.
– Djeca su izuzetno traumatizirana. Evo, ne znam ni za jedan slučaj da dijete koje je došlo na smještaj, bilo kod nas ili kod drugih udomitelja, nije bilo psihički oštećeno. Svi oni su pretrpjeli određene traume i to nose sa sobom. Te traume, kasnije kad dođu u obitelj koja je uređena, tek onda isplivavaju van. To su jako teške situacije, ima i mokrenja i vršenja stolice u krevet, svega ima, djeca drhte, boje se. To su teški trenuci, to su neprospavane noći, odlasci u poliklinike u Zagreb, na tretmane, s njima prolazimo kroz sve to – pojašnjava.
Za osobu koja se želi baviti udomiteljstvom kaže da mora biti donekle situirana, mora biti vlasnik ili suvlasnik nekretnine, mora imati stalno primanje, odnosno biti zaposlena, jer ne može udomiteljstvo biti jedini način financiranja, psihofizičko stanje mora biti zadovoljavajuće za što se prilaže potvrda od liječnika, te moraju biti zadovoljeni određeni stambeni uvjeti, no pritom nitko ne traži luksuz.
Kada je riječ o dugoročnim planovima, zasad ga nemaju.
– Trenutno se moja supruga liječi od karcinoma i prolazimo kroz teško životno razdoblje zadnje dvije godine, ali nismo posustali, smanjili malo jesmo broj djece, upravo zato da ne narušimo kvalitetu pružanja usluge, i prebacili smo udomiteljstvo na mene, da nju rasteretimo te birokracije. S obzirom na sve okolnosti dugogodišnji plan nemamo. Idemo polako, prema mogućnostima i nadam se da ćemo moći barem još jedan period od pet godina koliko nam traje licenca – kazao je.
Svim novim budućim udomiteljima i ljudima koji razmišljaju o udomiteljstvu poručio je neka dobro promisle.
– Udomiteljstvo je plemenita stvar, rezultati se povratni mogu dobiti jako dobri, ovisi o tome koliko se damo u to, ali neka im ne bude glavna motivacija novac, jer neće uspjeti, bit će nesretni, razorit će obitelj. Rad s djecom i rad s ljudima nije lak i moraju stvarno biti sigurni u svoju odluku. Svatko tko misli da može, ja mu preporučam, bit će ispunjeni, ali neka računaju da to nosi puno odricanja, inkomodacije i svega – zaključio je.
Ovaj članak sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
