Koprivnički pisac Marko Gregur nedavno je objavio, a i domaćoj publici predstavio svoj novi roman naziva “Šalaporte”.
Kako sam autor kaže, naslov je možda na prvu pomalo začudan i zapravo odmah otkriva da je izmješten iz Podravine gdje se događa većina njegovih romana i kratkih proza.
– Ovaj put se radnja događa na otoku Prviću, otoku koji je mnogim Koprivničancima poznat jer je tvornica obuće Sloga tamo imala ljetovalište pa su mnogi tamo ljetovali kao i ja. U početku pisanja romana jednostavno mi je bilo potrebno jedno izolirano mjesto, a tu se otok pokazuje kao najpogodniji iako to kasnije možda i nije bilo toliko važno. Međutim, počeo sam se osjećati ugodno među tim ljudima i u toj mediteranskoj atmosferi tako da sam radnju onda i ostavio na otoku iako i u njemu ima malo Koprivnice – otkrio je Gregur.
Ističe kako mu je jezik dosta važan.
– Postoji jedna rečenica da je piščev zavičaj jezik i ja se u toj rečenici pronalazim. Meni je jezik jako važan u književnosti i uvijek zapravo imam dijalekt jer mi se čini da se život zapravo i događa u najvećoj mjeri na dijalektu. Dosad je to uglavnom bio kajkavski, ovaj put imamo čakavicu i dijalekt Prvića i šibenskog zaljeva ili arhipelaga. Čini mi se da imam uho za jezik, a mi svi Podravci smo više-manje upoznati s tom čakavicom što zbog ljetovanja, što zbog određenih serija koje smo gledali, a što zbog muzike. To naravno nije dovoljno za napisati knjigu tako da sam gledao i neke rječnike, ali i bez domaćih nema ničega tako da sam imao i određene ljude na samom otoku kojima sam onda slao tekst na testiranje i nadam se da je sve to ispalo dobro, a osim samog jezika možda je važnije imati te domaće ljude da upute na neke eventualne promašaje kojih čovjek nije svjestan, jer živi u nekom drugom okruženju pa se tako i meni dogodilo – objašnjava.
Njegov novi roman je zapravo priča o umjetniku bez umjetnosti.
– Jedan od osnovnih poticaja za pisanje romana bio je suvremen trenutak, odnosno pitanje gdje idemo kao društvo i činjenica da se stvari mijenjaju, a na tragu one Kunderine rečenice da što se događa s umjetnikom čijoj je umjetnosti otkucala ponoć. Činilo mi se da je ona aktualnija danas nego ikad prije, kad svemu otkucava ponoć odnosno kad se stvari mijenjaju jako brzo. To ne znači da nove stvari možda neće biti bolje od ovih koje smo imali, ali je činjenica da se društvo mijenja pa se jednako tako mijenja i umjetnost i čini mi se da je možda danas lakše nego u 17. stoljeću odlučiti se postati umjetnikom, a bez da imaš određene sate rada u kojima se stvara zanat – objašnjava Gregur.
Govori nam kako se glavnom junaku čini da bi i on mogao biti umjetnik, njega zanima puno stvari, ali se zapravo nikakvom umjetnošću nije bavio i onda traga za nekom svojom idejom i zapravo ga sama činjenica da ono što mu se čini jednostavnim uporno mu izmiče i to ga onda frustrira.
Na pitanje što se događa kad inspiracija ne dolazi, ističe kako vjeruje u inspiraciju u određenoj mjeri, ali smatra da čovjek zapravo sam stvara inspiraciju razmišljanjem, čitanjem, promatranjem, proučavanjem i radom.
– Ako sjedneš i radiš, nešto će se onda sigurno i dogoditi – zaključuje Gregur.
