Ideja o tetovaži u meni je klijala dugo godina. Što tetovirati, kod koga? Hoće li boljeti? Što ako ne ispadne dobro? No, jednom dok sam pronašla odgovor na prvo pitanje, sve je dalje išlo puno lakše.
Na konzultacijama za tetovažu bilo mi je i više nego jasno da Marko Maksimović iz Koprivnice koji djeluje pod umjetničkim imenom Blanana živi tetoviranje – njegovi entuzijazam i ljubav prema ovoj vrsti umjetnosti bili su prisutni čitavo vrijeme tijekom našeg razgovora. Bila sam sigurna da sam u dobrim rukama, jer kako je i sam rekao: “Nikada ne bih radio tetovažu u stilu koji već nisam na sebi isprobao”. Dogovorili smo mjesto i vrijeme tetoviranja i moje odbrojavanje moglo je krenuti.
Tjedan dana kasnije, našli smo se u malom studiju. Marko mi je objasnio korak po korak kako će tetoviranje izgledati te koje će igle, boje i mašine koristiti. Udobno sam se smjestila na ležaljku, ispružila ruku i tetoviranje je moglo početi. Pred nama je bilo tri sata “posla”, pa smo vrijeme iskoristili i za razgovor o njegovim počecima u svijetu tetoviranja.
Marko se tetoviranjem bavi tek tri godine, a već iza sebe ima između 700 i 1.000 tetovaža. Točan broj ne zna, ali drži evidenciju svih tetovaža u maloj bilježnici. Oduvijek je volio tetovaže i vidjeti ih na drugim ljudima, a svoje prve tetovaže napravio je takozvanom stick and poke tehnikom.
– To je tehnika u kojoj u ruci imaš iglu i samo bodeš, odnosno odrađuješ sav posao rukom koji bi inače radio mašinom. Prvu tetovažu sam napravio na sebi jer nisam htio nikog tetovirati bez da prvo shvatim kako to ide na ljudskoj koži, no učio sam tetovirati i na bananama, grejpu pa čak i svinjskoj koži – objašnjava Marko.
Dodaje kako njegove prve tetovaže i nisu bile najbolje, a prijatelj kojeg je prvog tetovirao je čak pao u nesvijest.
– Prva tetovaža i odmah prvi šok. Ali takve stvari se događaju. Nakon toga se sve nekako “zalaufalo” pa sam tako tetovirao i svoje prijatelje na faksu – rekao je.
Iako je sve u početku bilo na nagovor drugih ljudi, s vremenom je Markova ljubav prema tetoviranju sve više rasla te je počeo više ulagati u opremu, ali i više vremena provoditi u proučavanju i učenju različitih stilova tetoviranja.
– Ljudi ponekad s tobom ne žele dijeliti svoje znanje, tako da sam sve učio sam. Sve što me je interesiralo sam isprobao na sebi. Isto tako, kada bih išao u neki tattoo studio, gledao sam i učio od umjetnika koji bi me tetovirao. U Hrvatskoj ne postoje škole za tetoviranje kao što ih ima u Beču. Većina umjetnika učili su ili tetoviranjem na sebi ili su išli van na obuku – objašnjava Marko.
Većinu ljudi prije tetoviranja brine jedno pitanje: Hoće li boljeti?
– Odgovor ovisi o mnogo toga – od mjesta na kojem se žele tetovirati, tolerancije na bol, stila tetovaže pa sve do pravilnog odabira igle. Žene puno bolje podnose tetoviranje, dok muškarci misle da bolje skrivaju bol. Ali na kraju, sve ovisi od osobe do osobe – tvrdi.
Marko je trenutno stacioniran u Beču, a kroz ovih nekoliko godina koliko se bavi tetoviranjem radio je gostovanja u Zagrebu, Rijeci, Beču i Ljubljani, a svoje prvo gostovanje u nekom tattoo studiju bilo je u Beogradu.
– Jednom studiju se svidjela moja tetovaža koju sam napravio i na blef su me pitali želim li doći kod njih i neko vrijeme tetovirati. U to sam vrijeme tetovirao svega godinu i pol i nervoza je postojala, ali na kraju je sve super prošlo. Tamo sam upoznao neke ljude koji su me dalje pozvali na gostovanja u Srbiji. Tako su mi se na neki način otvorila vrata prema svijetu tetoviranja, te od onda dobivam ponude za gostovanja, ali ih i sam šaljem – pojašnjava Marko i dodaje kako ga ove godine čekaju gostovanja u Berlinu, Barceloni, Kopenhagenu i Zurichu.
Želja mu je jednog dana otvoriti vlastiti studio, no za sada pokušava obići što više različitih tattoo studija da vidi kako funkcioniraju, jer taj “dio posla” mu je još uvijek nedovoljno poznat.
Što se tiče stila tetoviranja, Marko trenutno uči i najviše je opsjednut tradicionalnim japanskim načinom tetoviranja, točnije, tetovažama japanskih drvoreza.
– Crteži kakve su radili na drvorezima, ja ih preslikavam na kožu. S druge strane, radim i “Suminagashi” koji za sada u Hrvatskoj ne radi nitko osim mene. Prije sam volio raditi bakropisne i crosshatching tehnike, izgraditi apsolutno sve od linije. S time sam počeo i to je moj bazični stil – prisjeća se Marko.
Kako se naše tetoviranje polako bližilo kraju, Marko mi je otkrio da osim tetoviranja voli raditi i apstraktne slike.
– To mi je bio način da naučim nešto novo. Možda će zvučati čudno, ali ne znam koristiti kist. Nikada zapravo nisam znao slikati, već sam se na taj način mogao izraziti na temelju ovog znanja kojeg imam o tetoviranju i crtanju. U takvim trenucima ne razmišljam o tome što radim. Slike nastaju same od sebe kroz razne slojeve boje i obično mi za njih treba oko pola sata – objašnjava Marko, no dodaje kako na njih ne može gledati jednako ozbiljno kao na svoje tetovaže na koje potroši dva, tri ili više sati, kao i na crteže na kojima radi i po nekoliko dana.
Poslijepodne je polako odmicalo kraju i moja prva tetovaža je bila gotova. Prekrasna ruža je procvjetala i sada zauvijek krasi moju lijevu podlakticu, a Marko mi je detaljno objasnio kako se o njoj brinuti.
Tekst: Silva Jambrešić
