Prve subote u proljeću diljem zemlje obilježava se Dan narcisa koji prate humanitarne akcije kojima je cilj upozoriti na važnost ranog otkrivanja raka dojke, jer se u 90 posto slučajeva bolest može izliječiti ako se otkrije u početnom stadiju.
Svoju borbu s rakom dojke prošla je i Koprivničanka Sanja Rojčević koja je 2020. godine, u jeku pandemije koronavirusa kad su mamografije u bolnicama bile stopirane samopregledom, koji je imala običaj raditi jednom mjesečno, otkrila da nešto nije uredu.
– Uvijek sam redovito išla na mamografske preglede koji se odvijaju u sklopu nacionalnog programa. Napipala sam nešto, ali protumačila sam si da to nije bila kvržica, jer to je bilo mekano, kao da je fluktuiralo pod prstima, ponekad se malo bolje osjećalo, ponekad slabije. S obzirom na to da je bila korona, na mamografiju sam otišla tek na jesen, na početku listopada i tada je sve počelo – prisjetila se.
Govori nam kako se njena liječnica opće prakse dr. Gordana Arambašić najprije primila za glavu s pitanjem “Zašto si toliko čekala?”. Nakon toga je upućena liječnici dr. Ivi Kardum Fucak, onkologinji u Općoj bolnici Dr. Tomislav Bardek, a potom i dr. Ivanu Biliću, zagrebačkom onkologu.
– Na Rebru su tada bili samo onkološki bolesnici i osjećala sam se kao Pale sam na svijetu, jer je bilo baš teško i ružno – ističe.
Objašnjava nam kako su joj od samih početka kako je dolazila na biopsije govorili samo neka se čuva korone, no pokupila ju je i 15 dana bila pod temperaturom, dobila je upalu pluća i jetra joj je bila oštećena. Anesteziolog nije dao dozvolu za operaciju jer su bili oštećeni organi. To je bilo u četvrtak, a zahvaljujući svojim liječnicima do utorka je imala sve nove nalaze i operirana je.
– Sve je dobro prošlo, a karcinom je bio mucinozni., što znači da on u principu ne radi metastaze. Kod mene je bio velik i iako se prvo mislilo da ne bude metastaza i da neće biti potrebne kemoterapije i zračenje, postoperativni nalaz pokazao je drugačije – bili su zahvaćeni limfni čvorovi. Najprije sam krenula na kemoterapiju u Koprivnici, a poslije toga na zračenje u Zagreb. To je sve dobro prošlo, međutim ostale su neke posljedice kao što je primjerice odumiranje perifernih živaca koji mi rade probleme, a na antikoagulantnoj terapiji sam doživotno – pojašnjava.
U svim tim pregledima, pretragama, zahvatima, kemoterapijama i zračenjima, najbolnije i najteže joj je palo ono što se odvijalo na psihičkoj razini, ali i činjenica kako će se s njenom dijagnozom nositi njen sin.
– Fizički se doslovno ispovraćaš i ideš dalje, a psihički to je uvijek tu negdje, poput Damoklovog mača – uvijek je to tu negdje htjeli vi to ili ne. Prvo mi je bio šok pa se pojavilo pitanje “Zašto baš meni?”. No, onda prespavaš i odlučiš “Idemo se boriti, nije to prva loša stvar koja mi se desila, može se to pobijediti, ima puno žena koje su to prošle, i gore stvari i evo i danas su tu, može se i mora se, treba biti pozitivan, puno se smijati i gledati prema naprijed” – napominje ova hrabra žena i ističe da je imala podršku svog sina, obitelji, nekoliko istinskih prijatelja i tima liječnika – dr. Gordane Arambašić, dr. Ive Kardum Fucak i dr. Ivana Bilića.
Veliku averziju osjećala je prema perici.
– Nikad ju nisam stavila. Rekla sam sinu da me to muči, a on mi je samo rekao “Mama. pa to će proći, kosa će narasti, samo ozdravi” – prepričava nam.
Kada je riječ o zdravstvenoj skrbi, naglašava kako je imala sreće jer je svu potrebnu pomoć dobila vrlo brzo.
– Nisam se ni snašla, išla sam od jednog liječnika do drugog, imala sam zakazane termine, sve je išlo jedno za drugim, ne stigneš čak puno ni razmišljati o tome jer te tjeraju stalno raditi nešto, stalno ideš na neke nove preglede i nešto se dešava. Kod nas na kemoterapijama osoblje je divno i sve je lijepo posloženo. Problem je odlazak u Zagreb na zračenje. Dobra stvar je da sanitet to pokriva. Išla sam na Jordanovac, sanitet vas doveze tamo, odradite zračenje koje u prosjeku traje možda 10 minuta i onda čekate dok se sanitet ne vrati. Vremenski je dosta dugo, ali opet nikoga ne opterećujete da vas vozi svaki dan. Ponekad se znalo dogoditi da smo već krenuli sa sanitetom pa su javili da je aparat u kvaru i sad svejedno morate tamo otići, ne možete se okrenuti i vratiti – kaže i dodaje da postoji u Zagrebu i udruga koja osigurava ženama prijevoz kroz projekt “Nisi sama – Ideš s nama”.
I sama se uključila u našu lokalnu udrugu – Udrugu Nada i to zahvaljujući ženama koje je upoznala na kemoterapijama.
– Danas prijateljica, a do kemoterapija nepoznata žena Anita prva se učlanila u udrugu, a za njom sam došla i ja. Prihvatili su nas lijepo, ima daleko starijih gospođa koje su žive, aktivne i angažirane – kazala je.
Poručila je svim ženama da obavljaju samopregled, da se odazovu mamografijama, da brinu o svom zdravlju, da odrade sve što im je dostupno.
– Prošle su dvije godine i ne okrećem se, to je nešto što je bilo, prošlo je i idem samo prema naprijed. Ne osvrćem se, to je iza mene i to je prošlost – zaključila je.
Ovaj članak sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
