Četvrtak, 29. veljače 2024.

FOTO Marija Turk (79) bavi se slikanjem i pjesništvom, a povijest svoje obitelji istražila je do davne 1772. godine: To vam je tak’ interesantno, strašno puno naučite

Koprivničanka Marija Turk svoje umirovljeničke dane upotpunjuje na razne načine.

Ova 79-godišnjakinja rođena je u Čakovcu, zatim je preselila u Varaždin odakle je pak 1971. godine stigla u Koprivnicu gdje i dan-danas živi. Po zanimanju je ekonomistica i cijeli se život bavila financijama, dok sada u mirovini uživa u slikanju i izradi rukotvorina, ali i rodoslovlju, odnosno proučavanju vlastitog obiteljskog stabla.

– Znate kaj, kad dođete u penziju i ostanete sami, počne vam malo kopati. Pjesnička sam duša, osjećajna sam i znam što je velika tuga i velika radost; nemam sredinu. To je tak’. Onda sam jednostavno hodala na groblja i zapitala se zakaj se ne bih okušala u rodoslovlju. I to vam je tak’ interesantno, to je povijest, tu strašno puno naučite i ne možete se više zaustaviti. Ispitivanje je nešto što se meni strašno sviđa i jako sam se trudila. Na kraju sam shvatila da sam trebala biti restauratorica. Dok to sve ispitate imate široku sliku – ispričala je Turk.

Istražila povijest svoje obitelji do 1772. godine

Otkrila nam je i da se tako uspjela “dokopati” 1772. godine, odnosno do te je godine uspjela istražiti povijest svoje obitelji Sekowanich, pa sve do danas. Svaki dan je godinu dana pritom istraživala po nekoliko sati jer, kako nam je rekla, jedan podatak vuče drugi i stalno ste u tome.

– Napravila sam čitav album i čim sam ga odnijela u Hrvatski državni arhiv, odmah su ga uzeli i skenirali jer se ispostavilo da su ovi Varaždinci poznata familija, to su vam bili bogataši. Bili su posjednici i bačvari, a prvima koji su umrli napravljen je spomenik koji je danas najstariji u Varaždinu – istaknula je.

Snimio Tomislav Matijašić.

Slikanje, izrada ukrasa od češera…

Na isti se način počela baviti i slikanjem jer kad živiš sam, moraš naći nešto čime ćeš se baviti, ponovila nam je.

– Ali, slikanje je počelo još u osnovnoj školi gdje sam bila članica likovne grupe. Sve što je u Jugoslaviji bilo najbolje od slikarstva, glumstva i pjesništva je išlo u Beograd i tamo su se dobivale nagrade. Moje slike su išle u Beograd i vraćale se sa štambiljima. Danas ih nemam i ne znam gdje su, no jedna slika koju smo zajednički radili je na trećem ili četvrtom katu u osnovnoj školi u Varaždinu. Slikali smo cirkus, no mene nisu naveli kao autoricu. Čak se sjećam još jedne slike, stvarala sam pejzaž i netko je ukrao moju ideju – kazala je Turk.

Nakon toga ju je tata upisao u ekonomsku školu u Čakovec i tada je sve stalo.

– Međutim, umjetnost ostane u vama – ono kaj se hteli, a niste uspeli. Puno je ljudi htjelo ići na ovaj ili onaj fakultet, ali u podsvijesti se kod čovjeka nešto događa da umjetnost ostane, tak’ je meni ostalo slikarstvo – poručila je.

Snimio Tomislav Matijašić.

Spomenimo i da je Turk članica KUD-a Podravka o čijoj predsjednici Vesni Martinjak ima samo riječi hvale, nju smatra velikom podrškom koja joj je pomogla u izradi raznih umjetničkih djela. Turk pak trenutno ne slika jer se oporavlja od bolesti, nasreću uspješno. “Rekla sam, pa dao mi je Bog još jedno vrijeme”, kroz šalu nam je napomenula.

– Imala sam problema i sa sluhom jer sam gluha na oba uha. Nosim slušni aparat i ako ‘oćem mira, samo ga hitim dole – našalila se ponovno.

Posebno voli starinske slike koje prikazuju prirodu, nastavila je.

– Recimo, da mi netko plati put pa da idem gledati dvorce ili prirodu, išla bih. Ma, išla sam ja svuda, do 68. godine sam skijala – otkrila nam je Turk i ovu zanimljivu crticu iz njenog života.

Osim slikanjem, Turk se bavi i izradom raznih ukrasnih predmeta od češera.

– Danas ne mogu stegnuti dijelove ukrasa jer je sve to vezano žicom. Kad češer padne, on postaje otpad, no strašno mi se svidio, na taj način sam se opuštala i kreirala sve što mi je palo na pamet. Počela sam s cipelom; po znaku sam strijelac, a strijelac voli putovati i to je bio početni simbol. Takve lepe stvari sam znala raditi, neke sam i poklonila – dodala je Turk.

Snimio Tomislav Matijašić.

Pjesnikinja u duši

No, uz to, Turk je i vješta pjesnikinja.

– Nitko nije znao da pišem i pjesme dok nisam napisala “Živjela sam život s nasilnikom”. To je tak’ teška pjesma, ali je stvarna. Ništa u mojim pjesmama nije izmišljeno – sve sam doživjela, bilo u snovima, ili na primjer na putu. Znala sam doći sa službenog puta, sjela na balkon, gledala zvijezde i poslije napisala pjesmicu. Jednostavno to tak’ ide, nekad po godinu dana ništ’ ne napišeš, a onda ti opet nekaj dojde. Uvijek imate neki razlog da napišete pjesmu ili nešto naslikate. Znala sam Vesni napisati pjesmu o cvijeću pa me pitala “Kak’ moreš nekaj tak lepo napisati?”, odgovorila sam “Morem, ja živim s tvojim slikama, to je moj osjećaj” – spomenula je.

Za kraj našeg razgovora poslala je jednostavnu poruku.

– Umjetnost je u vama, rođeni ste s njom, tvrdim da je to tako. Ako nemaš satisfakciju tijekom života u penziji, onda brzo umreš – zaključila je Turk.

Ovaj članak sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

zatvori