U proljeće smo, uz lijepo vrijeme, ušli i obilježavanjem Svjetskog dana osoba s Down sindromom s ciljem podizanja svijesti i prihvaćanja različitosti.
– Upravo se uz te različitosti vežu brojne predrasude o osobama s Down sindromom – od toga da su oni uvijek nasmijani i veseli pa ih nazivamo “djecom sunca”, no i oni, kao i svi mi, imaju i dobre i loše dane. Još jedna predrasuda je da ne mogu ostvariti ljubavne veze, što nije točno. Oni mogu stupiti u veze koje završe brakom pa i s djecom, no valja imati na umu da u tom slučaju postoje izgledi od 50 posto da će i dijete imati Down sindrom – ističe Ema Jančevec, magistra primarne edukacije, učiteljica i edukacijska rehabilitatorica u Odjelu za učenike s teškoćama u razvoju Osnovne škole Đurđevac.
Napominje kako su simbol obilježavanja ovog dana rasparene šarene čarape čime se ukazuje na različitost osoba s ovim poremećajem, a ne na nemogućnost da ih upare.
Dodaje i kako je krivo mišljenje da samo majke starije životne dobi dobiju djecu s Down sindromom, jer prema istraživanjima 80 posto djece s tom dijagnozom rodile su majke mlađe od 35 godina.
Govoreći o prevalenciji, ističe da od 650 rođene djece, u prosjeku se jedno dijete rađa s ovim sindromom, kromosomskim poremećajem koji nastaje uslijed viška jednog kromosoma ili dijela kromosoma u jezgri svake stanice tijela pa se često naziva i trisomija 21.
U Odjelu za učenike s teškoćama u razvoju Osnovne škole Đurđevac u odgojno-obrazovne skupine integrirano je troje učenika s Down sindromom, a među njima je i 16-godišnja Ivana Cik koja je otkrila kako voli ići u školu i nije joj teško probuditi se rano. Kako kaže, u školi ima puno prijatelja, a kad se vrati kući najdraže joj je skuhati ručak.
– Najviše volim kuhati juhu, meso i pire krumpir – otkriva Ivana.
Sanja Flajs Vidaković, profesorica defektologinja, učiteljica i edukacijska rehabilitatorica đurđevačkog Odjela za djecu s teškoćama u razvoju, naglasila je posebnost djece s Down sindromom te dodala da iako postoje veliki pomaci u inkluziji, još ima puno prostora na napredak.
– Svake je godine sve veći postotak integracije ove djece u redovite odgojno-obrazovne programe. Inkluzija je jedan jako složen proces i tu veliku ulogu igra stručni kadar u redovitim školama. Pri upisima u prvi razred, a prema procjeni stručnog tima, dijete se integrira u redoviti obrazovni sustav, ali nekad se pokaže da nije svaka inkluzija korisna, nažalost, neka je i štetna. Posebnost rada s djecom s Down sindromom je ta jedna bezrezervna iskrenost – smatra Flajs Vidaković.
Pojašnjava kako do toga najčešće dolazi kad se roditelji teško nose s dijagnozom i upisuju dijete u redovite školske programe.
– Dijete u tom slučaju nerijetko dosta pati, upravo zato što je svakog dana podsjećano da je različito. No, to opet ovisi i o učiteljima i o razredu, a to je jedan cijeli proces. Zato puno radimo i na podršci roditeljima, ali i cijelim obiteljima – ističe Flajs Vidaković.
Govori kako su pomaci ipak vidljivi, a inkluzija ostaje ultimat razvoja svijesti i prihvaćanja.
– Radimo na tome i uvijek ističemo upravo tu potrebu da se osobe s Down sindromom uključe u lokalnu zajednicu i da samim time budu ravnopravni članovi društva. U tome, za razliku od nekih sredina, imamo veliku podršku Grada Đurđevca, što nam je svakako vjetar u leđa u ovim nastojanjima – zaključila je Flajs Vidaković.
Obje učiteljice dijele mišljenje kako u radu s djecom s teškoćama u razvoju svaki dan donosi nešto novo.
– Svaka njihova tuga ili sreća djeluju i na nas učitelje. Teško je to opisati, njih trebaš upoznati, a kad ih upoznaš, nemoguće je ne voljeti ih – složile su se obje.
Tekst: Martina Sabađija Buđak
