Đurđija Posavec iz Podravskih Sesveta ovogodišnja je dobitnica nagrade za udomiteljicu godine.
U 10 godina bavljenja udomiteljstvom kroz njezinu kuću prošlo je devetero djece i jedna mlada majka. Trenutno kod nje borave tri dečka. Svi ju uvijek zovu “teta”.
Ističe da se nije pokajala što je to učinila, ali i otkrila zašto se odlučila za udomiteljstvo.
– Rano sam postala majka, djeca su otišla i zasnovala svoje obitelji. Bila sam jako brižna o njima i učila ih samostalnosti, ali sam mislila da oni neće moći bez mene. Plakala sam tri mjeseca za njima, kuća je ostala prazna, a suprug i ja još mladi. Prvo sam puno kuhala jer nisam znala skuhati za nas dvoje. Imala sam hrane i mjesta i počela sam razmišljati da nekoga usrećim – govori.
Prvo je razgovarala sa suprugom i djecom o udomljavanju, a oni su je u tome bez pogovora podržali. Govori kako je nakon toga otišla u Centar za socijalnu skrb gdje je dobila sve papire koje treba ispuniti. Mislila je da će joj trebati godina dana da riješi cijelu papirologiju, no sve je bilo gotovo u svega tjedan dana. Potom je uslijedila edukacija, djelatnici centra došli su joj u provjeru i dobila je pozitivan odgovor.
– Prvo sam udomila dečke, a tako sam nastavila i dalje. Ne bih ništa mijenjala, jako sam zadovoljna i moj život se promijenio na bolje. Ispunjena sam i zadovoljna. Zahvalna sam na svemu bez obzira na umor koji me ponekad svlada – pojašnjava.
Ono što joj pak najteže pada su rastanci.
– Sada je baš otišao jedan dečko koji je kod mene bio 10 godina. Bio je jako dobro dijete, završio je školu, zaposlio se. Teško je to, ali dođe me posjetiti, ostali smo bliski. Kada bi se poželio vratiti, odmah bih ga primila – poručuje i ponosno ističe da je se svi rado sjete, jave i posjete.
Otkrila je da je u njenoj kući boravila i mlada majka s dvoje djece kojoj je pokazala pravi put.
– Rekla sam joj prvo sredi djecu, a onda u miru uživaj u kavi kao prava žena. Djeca su se onda igrala, a ona meni kaže “Pa vi ste u pravu” – prisjeća se.
Naglašava da je uvijek stroga kada je u pitanju učenje, ali i da joj škola pomaže koliko god joj je potrebno.
Na pitanje što je najviše veseli, govori da je to promjena.
– Veseli me kad vidim da sam pomogla u tome da se dijete promijeni na bolje – dodaje.
Također, ono što je veseli su sitnice koje s njima doživi.
– Jedan dječak je imao svoj džeparac, meni je bio rođendan i onda mi je kupio plastičnu ružu i slatkiš jer za više nije imao. Još je to sve lijepo zapakirao i baš me iznenadio – govori.
Svima bi preporučila bavljenje udomiteljstvom.
– Svatko tko ima prostora, a briše samo po njemu prašinu šteta bi to bilo ne iskoristiti. Ne treba se bojati jer nismo mi sami u tome. Tu je obitelj na prvom mjestu pa centar ako se nešto ne može riješiti. Škola mi puno pomaže, osobito učitelji koji su strpljivi, ali tu je i crkva – ističe.
Govoreći o nagradi, ponosna je što ju je dobila. Puno joj znači što su njen rad i trud prepoznati. Još uvijek na zna koliko će se dugo baviti udomiteljstvom.
– Nekako sam si posložila do lipnja iduće godine, tada završava i školska godina, no nekako se stalno pitam kuda će dalje ta djeca i odmah me steže u prsima – objašnjava.
Poručuje svima neka se ne boje udomiti djecu.
– Moj je moto “Vjerujem u sebe, uspjet ću” i to je ono što prenosim na djecu – zaključuje.
