Muzej grada Koprivnice nastavlja aktivnosti u okviru projekta “Muzej u zajednici” i s Udrugom žena Peteranec organizira izložbu “Priča o jastuku”.
Radi se o 17. po redu zajedničkoj izložbi kojom se prikazuje dio tradicijskog života Peteranca, ovog puta posredstvom jednog samo na prvi pogled običnog i svakodnevnog predmeta koji čovjeka prati kroz čitav život.
Tijekom prve polovice prošlog stoljeća u Peterancu je priprema miraza kćerima započinjala već od prvih godina života. Uzmemo li u obzir da je u miraz ulazila i posteljina koja se sastojala od četiri blazine, sedam jastuka, najmanje tri presvlake i dva prekrivača, to nije bio nimalo lak zadatak. Jastuk u Peterancu nosi naziv “vankuš”, nastao je od mađarskog “vánkos”. Mali jastuk je “vankušić”, a presvlake “vankušnice”. Priprema perja za jastuke i blazine započinjala je za svaku djevojku još u njezinoj djetinjoj dobi. Perja je trebalo mnogo, čak oko dva kilograma po jastuku budući da su bili velikih dimenzija. Za jastuke na kojima se nije spavalo korišteno je najsitnije perje guske zvano pahuljice kako bi se jastuk mogao dobro natresti. Perje se prije stavljanja u jastuk pralo, sušilo i na kraju “čehalo”.
Zajedničko čehanje perja održavalo se u zimskim mjesecima i to je bio društveni događaj te prilika za druženje. Djevojčina oprema i ruho mladoženjinoj kući prevozili su se u lijepo ukrašenim kolima najčešće poslije običaja “prviči”. Posebno važno mjesto u kolima s mladenkinim ruhom imao je svečano pospremljen krevet pokriven najljepše vezenim prekrivačem kojeg u Peterancu zovu “vilanj” te šest jastuka poslaganih po tri u dva reda. Na vrhu se nalazio jastučić bogato izvezen i uštirkan. Bjelina platna, bogat vez i dobro natreseni jastuci puni perja bili su odraz vještine izrade veza i marljivosti mladenke i njezine majke. Ovako ukrašen krevet u kući pripremao se i za nedjelju, sve veće blagdane i “proščenja”. U bogatijim kućama jedan takav krevet bio je stalno pospremljen i služio je kao ukras prednje sobe. Osim ukrasnih jastuka izrađivali su se i oni za svakodnevnu upotrebu i spavanje koji su bili ispunjeni s manjom količinom perja te presvučeni oskudnije izvezenim jastučnicama. Jastuci od perja manjih dimenzija koristili su se i za spavanje djece, bilo u zipkama ili krevetima “podrivalkama” i “postelkama” namijenjenim većoj djeci, a posebna pažnja posvećivala se izradi jastuka za novorođenče.
Tijekom druge polovice 20. stoljeća mijenja se vrsta pokućstva i mladenke u svoj miraz dobivaju spojene bračne krevete koji se ukrašavaju svilenim jastukom ovalnog ili valjkastog oblika, a u upotrebu ulazi i kauč te jastučići manjih dimenzija s presvlakama ukrašenim različitim tehnikama i motivima veza ili čipke. Danas je perja sve manje. Jastuci, jastučići i jastučnice kupuju se u dućanu, a ni novorođenčad više ne povijaju jastukom. Sve je manje onih kojima je za miran san pod glavom nužan jastuk punjen perjem. Krevet ukrašen slojevima protresenih blazina i jastuka možemo još jedino vidjeti u muzejskim zbirkama i na prigodnim izložbama. Njihova uloga se promijenila. Tu su da nam ispričaju priču o prošlim vremenima i ljudima, njihovim običajima, vjerovanjima i navikama.
Izložba će biti otvorena u petak, 4. studenoga s početkom u 19 sati u Galeriji skulptura Ivan Sabolić Peteranec, a moći će se razgledati do 25. studenoga.
