Nakon punih pet godina i devet postupaka medicinski potpomognute oplodnje ostvarila se najveća želja jedne, tada 40-godišnje, Koprivničanke – na svijet je stigao jedan mali dječak.
Ona i suprug (podaci poznati redakciji) svoju su borbu s neplodnošću započeli krajem 2012. godine. S jednim jajnikom i neprohodnim jajovodima liječnici su prognozirali da će put do začeća biti malo teži, no kako su oboje bili zdravi i sve je bilo u redu, ona je pomislila da će ipak ići malo lakše. Ali nije išlo lakše. No, s jasnim ciljem započeli su svoju borbu.
– Svaka tri mjeseca išla sam na postupke, nisam imala dužu pauzu i promijenila sam četiri doktora uključujući i primarnog ginekologa. Dala sam svakom doktoru šansu dva puta i onda sam otišla. Jedna prijateljica me od početka slala kod dr. Radončića, a mi smo stalno išli nekako okolo, sve dok na kraju nismo došli k njemu. Nekako mislim da možda sve to i nije do doktora, već da je stvar trenutka i da se trebalo dogoditi baš tada kada se i dogodilo – priča nam.
Ne želim se dovesti u situaciju da mi borba s neplodnošću određuje život
Govori nam kako u toj cijeloj lepezi osjećaja, od onih najljepših do onih najružnijih, a koji se pojavljuju tijekom postupaka, ni u jednom se trenu nisu posvadili ili doveli u pitanje svoj partnerski odnos.
– U jednom trenutku rekla sam mu neka si nađe nekoga tko će mu roditi dijete, jer ga previše volim da bih ga zadržala uz sebe. Rekao mi je da sam glupa. Nas dvoje smo si dobri. On nikad ni u jednom trenu nije razmišljao o tome da bismo odustali. Ja sam taj zadnji put rekla da više neću, da mi se ne da i da je to to. Rekao je “Ma daj, ako sad ne uspije, idemo još jednom, zaokružimo na 10 i to je onda to”. U tom trenutku razmišljala sam na način da se ne želim dovesti u situaciju da mi to određuje život. Dobri smo si, budemo normalno funkcionirali i bez djeteta, a evo, sad dobro funkcioniramo i s djetetom – objasnila je.
Injekcije, folikulometrije, punkcije jajnih stanica – ništa od toga nije joj bilo teško kao vrijeme iščekivanja.
– Nezgodno u svemu tome je bilo da je svaki put kad sam ja bila u postupku netko u bližoj familiji preminuo. Rekla sam u jednom trenutku da ako nastavim ići na postupke, pokopat ću cijelu familiju. To su bili stari ljudi, ali svejedno. Zadnji put dok sam bila na transferu umro je mamin ujak, a za njega sam bila baš vezana, jako sam ga voljela i rekla sam nema šanse da mu ne odem na sprovod, otišla sam i vrlo brzo nakon toga išla sam vaditi betu – prisjetila se.
Najgore je čuti ‘Opusti se, nemoj o tome misliti’
O svojoj borbi s neplodnošću oduvijek je otvoreno govorila pred ljudima koji su ju okruživali. Imala je podršku obitelji, kolegica i kolega s posla i sve je uspjela uskladiti. No ipak, teško su joj padali komentari drugih ljudi.
– Najgore od svega mi je bilo dok su mi rekli “Opusti se, nemoj o tome misliti”. Hm? Kako točno? Kako da se opustim? To je nešto najgore što možeš reći nekome u tom periodu. I uvijek su me gledali s nekakvim sažaljenjem. Imala sam nekad osjećaj da me čudno gledaju i zbog mojih godina. Rodila sam s punih 40 godina. Imala sam situaciju kad je sin imao dvije godine. Mama jednog školskog prijatelja, a njegovo dijete je godinu dana starije od mog, pitala je li to moj unuk. Rekla sam “Pa ne, ali ni vaš sin nije puno ranije dobio dijete”. Njen odgovor je bio “Da, ali on je muško”. Ja sam rodila s punih 40 godina. Ljudi si daju za pravo komentirati, a možda ne bi trebali jer ne znaju s čime se taj netko drugi bori. Takve stvari i takvi ljudi me živciraju. Ovi koji su bili uz mene, to su bili ljudi koji su sve znali, koji su mi bili podrška – ističe.
Na svom putu upoznala je razne doktore, neki paze na detalje, neki ne, neki prepisuju hormonalnu terapiju bez ikakvih pretraga. Prisjeća se kako je taj posljednji put doktor tražio pretrage na koje ju nitko do tada nije slao. Taj posljednji put, nakon dugog protokola, punkcije i oplodnje stigao je e-mail sa slikom tri zametka.
– Jedan je bio ogroman, a dva su bila mala. Embriolog nam je rekao da s obzirom na moje stanje i godine uputno bi bilo vratiti sva tri, no bojao se da ovi lošiji za sobom ne potegnu dobru. Rekao mi je “Da sam ja u pitanju, odnosno da je to moja situacija, vratio bi samo jednog”. Rekla sam “Dobro, radite kako mislite da treba” – prisjetila se.
S nalazom pozitivne bete plakala sam od bolnice do kuće
Dočekala je i vađenje bete, hormona koji otkriva je li došlo do trudnoće. Nikad prije nije ju dočekala bez da je prije prokrvarila.
– Plakala sam od bolnice do doma. Kod nas je bila bratićeva žena, ona je ostala prirodno trudna, ali tek nakon 17 godina braka, i mama. One nisu uopće kužile da mi je beta pozitivna, ja sam mahala s papirom i plakala se, a one su mi govorile da se smirim. Tata je bio na dijalizi, a kako je srčani bolesnik odlučili smo da ga odmah nazovem i ako ga strefi srce, da ga strefi u bolnici gdje je okružen s doktorima pa da mu odmah pomognu. Nazvala sam ga i rekla mu “Tata trudna sam”. Njegov odgovor je bio “Razgovarat ćemo doma”, i poklopio mi je slušalicu – govori nam kroz smijeh.
Trudnoća joj je bila divna, nije ju bilo strah, iako je svaki put kad je išla na wc prvo pogledala ima li na gaćicama kakve mrlje.
– Da nije bilo trbuha ne bi ni znala da sam trudna – naglašava.
Često ju znaju pitati misle li ići na drugo dijete.
– Moje prijateljice, one koje su moja generacija ili dvije godine starije ili mlađe imaju već veliku djecu na fakultetima i njima je nepojmljivo da ostanu trudne, ali za mene im je to normalno jer imam malo dijete. Dok njega nisam imala, imala sam samo jednu želju – imati dijete. Ja sam to dobila i ne bih htjela srditi Boga i biti nezahvalna. Znači dobila sam ono što sam htjela. Da sam htjela troje, e možda bih dobila troje, ali sam htjela jedno i to sam dobila – zaključuje s osmijehom na licu.
Članak je napisan uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama.
