Međunarodni je dan šaha, a prave velike i male talente iznjedrio je, ali ujedno i njeguje Šahovski klub Picok iz Đurđevca.
Članice i članovi kluba trenutno se pripremaju za juniorsko prvenstvo koje počinje 24. srpnja, a kako nam govori predsjednik Nikola Mihočka, njihov klub ove godine slavi 95. rođendan.
– Imamo 63 članice i člana, jako smo ponosni na tu brojku zbog toga što je to najveći broj koji jedan klub u Hrvatskoj ima. Super se osjećamo, imamo jako puno podmlatka. Juniori su nam uspješni, seniori također, velik smo klub, ali sve se uspije dobro posložiti i ponosni smo na rezultate koje naši članovi ostvaruju – rekao je Mihočka.
Istaknuo je da je prošla godina bila najuspješnija godina kluba.
– Prije mjesec dana održana je dodjela nagrada za najuspješnije sportaše, sportske ekipe i sportske djelatnike grada Đurđevca i tu je naša đurđevačka sportska javnost mogla vidjeti što smo sve ostvarili. Ponosni smo na to što smo imali šest ekipa, šest pogona i svih šest je bilo jako uspješno. Kadeti su nam bili prvoligaši, kadetkinje su postigle vjerujem najveći uspjeh, bile su državne ekipne prvakinje. Juniori su bili prvoligaši, oni su se plasirali u prvu ligu i već ove godine su nastupili. Uspješni su i naši seniori. Ponosni smo na sve njih – objasnio je i dodao da je bilo i puno pojedinačnih uspjeha pa je tako primjerice
Ema Bevanda proglašena najboljom sportašicom Đurđevca.
Osvrnuo se i na četiri mlade šahovske nade, a to su, kako kaže, Ognjen Domović, Karlo Šokec, Matija Mihočka i Gabriel Kapitanić koji su bili nagrađeni jer su postizali odlične rezultate. Ističe da su se već ove godine afirmirali kroz novonastalu ligu šahovskih nada, a među njima su David Jovičić, Lovro Mlinjarić, Andrija Zovko i Arijan Marković.
– S obzirom na to da sam ujedno i predsjednik Županijskog šahovskog saveza, jedan od prioriteta bio mi je uvesti šah u sve županijske osnovne škole. U tu svrhu smo potpisali i deklaraciju s Kasparo fundacijom koja nam je donirala sve potrebno da se to i provede. Nadam se da ćemo od iduće školske godine početi s uvođenjem šaha u sve osnovne škole. Šah je višestruko koristan za djecu i ne bismo željeli da bude kao nekakav mrtvi jezik koji malo tko zna i njime se bavi. Željeli bismo da bude dostupan širokim masama jer se do sada pokazalo da na djecu koja se bave šahom to utječe pozitivno u svim ostalim drugim aktivnostima u životu jer se razvijaju kompetitivnost, smirenost, mogućnost planiranja, kao i kreativnost i organizacija. Dobrobiti su višestruke – objasnio je Mihočka i zaključio da šah nije samo obična igra već umjetnost.
Jedan od najiskusnijih seniora Šahovskog kluba Picok je Mladen Roštan, a njegova šahovska priča započela je prije 45 godina.
– Kolega i ja smo kao klinci igrali šah, a klubu sam se priključio tek u srednjoj školi. Igramo treću ligu, tu smo stalno u vrhu i mogu reći da smo s obzirom na naš amaterizam jako uspješni u tome. Imamo 30-ak igrača koji su prošli kroz klub te koji su i dalje aktivni i po tome je šah i zanimljiv – svi se međusobno natječu – kazao je.
Šah nastoji približiti djeci jer smatra da je njegova velika zanimljivost ta što istovremeno zahtijeva nadmudrivanje i stvaralaštvo.
– Najjednostavnije rečeno, jedna prava partija šaha majstorskog nivoa je sveobuhvatna i zamorna i iscrpi čovjeka. Često puta sam znao reći da je to teže podnijeti nego bilo koju sportsku utakmicu koja zahtijeva fizički angažman. Ako gledamo mentalnu iscrpljenost, mogu reći da je šah puno teži. Kad igrate na brzinu, on je samo igra, no kad ga studirate i nastojite odigrati maksimalno dobro i točno onda stvarate umjetnička djela jer ne postoje dvije partije šaha koje su odigrane na identičan način. Kad imate više takvih partija, imate i stvaralački opus iza sebe i zanimljivo je onda takav doživljaj, partiju i osjećaje prenijeti klincima. Ono što šah izdiže i čini ga posebnim je upravo to – objašnjava Roštan.
Smatra da je ključ dobrog šahista stalnost, upornost, ali i dobro podnošenje poraza.
Među mladim nadama kluba svakako je i David Jovičić koji šah igra između sedam i osam mjeseci, a naučili su ga tata i djed. Tu je i Gabriel Kapitanić koji šah igra već tri godine.
Godinu dana dulje u šahu je Matija Mihočka.
– Puno sam vježbao prije nego sam došao u klub. Naučio me tata tako da sam već puno toga znao i tako mi je dao temelje za današnji uspjeh. Često sam bio županijski prvak, a najdraža pobjeda mi je bila kada sam bio na Kasparovom turniru na kojem sam osvojio treće mjesto. Uzora nemam, jedino Kasparov – rekao je.
Šahom se otprilike četiri, odnosno pet godina bavi i Ognjen Domović.
– Naučio sam igrati od oca prije nekih šest godina, a nakon što mi se svidjelo, odlučio sam doći u klub. Najprije sam igrao s ocem i on je uglavnom mene pobjeđivao, ali kako smo više igrali, počeo sam biti sve bliže pobjedi i kako sam ga pobijedio, shvatio sam da bih šah mogao početi i trenirati. Osim što treniram u klubu, treniram i s trenerom doma i mislim da je bitno da se dosta često igra šah tako da si uvijek uigran – objasnio je.
Sedam godina šah trenira Karlo Šokec.
– Kao mali sam pronašao tatinu šahovsku garnituru pa mi je pokazao kako se igra. Osvojio sam prošle godine prvenstvo Osječko-baranjske županije za kadete, od sedam partija ostvario sam maksimalne bodove stoga sam u zadnjem kolu pobijedio bivšeg državnog prvaka. Dnevno treniram sat ili dva, a glavna formula je – trebaš biti uporan – pojasnio je ovaj mladi šahist.
Da je za uspjeh potrebna upornost i puno treniranja složili su se i Arijan Marković, Lovro Mlinjarić i Andrija Zovko.
Tekst pripremile Martina Sabađija Buđak i Adela Zember.
