Veseli dvojac iz Koprivnice – sociolog Alen Kerovec i muzikologinja Hannah Pavlić u 10 dana prošli su 558 kilometara i to na tandem biciklu, a uputili su se u Slavoniju i Baranju kako bi stigli do moćnog, velikog i predivnog Dunava i vratili se doma prateći najdražu žilu kucavicu – Dravu, natrag u srce Podravine.
– Dugo smo već razmišljali o tome kako bismo biciklima otputovali, pa zapravo, bilo gdje. Samo da nam rit vidi puta kako se kaže. To smo i radili, ali na manjim udaljenostima. Prvo putovanje bilo nam je do Šoderice i Jegeniša, nakon toga do Posebnog ornitološkog rezervata Veliki Pažut te krug od Peteranca, Hlebina do Molvi pa preko Virja i Koprivničkih Bregi natrag doma. Ovog puta odlučili smo da ne idemo na more, da nam je dosta plaćanja benzina i vožnje u autu te da je vrijeme da svoj odmor pretvorimo u istraživanje dijelova Hrvatske u kojima još nismo bili – govori nam Hannah.
Prvobitni plan bio je da istraže cijelo Međimurje, ali to im je bilo preblizu. Isto tako, za tandem bicikl poželjni su što ravniji tereni bez brjegova pa su se odlučili za ravnu Slavoniju. Ideja da idu do Osijeka biciklom zapalila je njihovu maštu pa su kao krajnji cilj, za koji nisu bili u potpunosti sigurni da će ostvariti, stavili Aljmaš, točnije ušće Drave u Dunav.
Alen ističe da im je do Dunava trebalo pet dana i isto toliko natrag. Prema tamo su išli središnjim dijelom Slavonije preko Slatine i Našica, a nazad kroz Baranju biciklističkim rutama uz Dravu. Kad su saživjeli s predivnim Aljmašom odlučili su ostati dan više i bez bicikliranja uživati u Dunavu jer “Dunav je kao more samo što nije slan” kako ide jedna stara ska pjesma.
Hannah dodaje da su isplanirali svaki dan s točnim stajalištima i znamenitostima koje žele vidjeti. Ideja je bila da svaki dan prijeđu 50 kilometara, ali naravno neke dane je brojka bila veća, neke manja, a najveći broj prijeđenih kilometara u jednom danu bio je čak 98 na što su kao amaterski biciklisti jako ponosni.
Svako putovanje oplemenjuje čovjeka na tisuću načina, to je ono što zbližava ljude i čini prave prijatelje
Hannah napominje da su pripreme za putovanje trajale oko tjedan dana, a polazišna točka planiranja rute bila im je knjiga “Biciklistički vodič – Središnja Hrvatska, Slavonija, Baranja i zapadni Srijem” strastvenog biciklističkog para Lidije Vrečar Mišćin i Roberta Rige. Riječ je o knjizi koja nudi 40 ruta, od toga 15 u Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu, zatim pregledne karte s iscrtanim visinskim profilima, zanimljivim lokacijama, fotografijama, znamenitostima, smještajima i slično.
– Robert Rigo također ima internetsku stranicu pedala.hr koju svakako vrijedi pogledati, jer nudi pregled biciklističkih ruta po cijeloj Hrvatskoj, ali i mnogo više od toga. Ono što je nas najviše zanimalo bile su prirodne i kulturne znamenitosti pa smo slagali rutu na način da obiđemo što je više moguće dvoraca, lokalnih antifašističkih spomenika, jezera, rijeka, ribnjaka te da na taj način naučimo što možemo putem o vlastitoj povijesti. S druge strane za motivaciju i inspiraciju poslužio nam je dokumentarni film pod nazivom “Po pedali!” koji govori o zaljubljeniku u bicikle i putovanja Mladenu Gaćeši. On je sa svojim prijateljima, i ostalim zaljubljenicima u bicikle, biciklom prešao više od 250.000 kilometara, a njegova putovanja uključuju i 12.000 kilometara dugo putovanje do Pekinga, zatim ekstremističko zimsko putovanje od 3.000 kilometara do ruskog grada Soči – objašnjava Hannah.
Ističe da ih je inspiriralo to što se radi o ljudima koji se nisu bavili sportom, već su to ljudi poput njih koji su jednog dana samo odlučili krenuti.
– Poruka dokumentarca jest da bilo koje putovanje, bilo to biciklom ili samo ruksakom na leđima, oplemenjuje čovjeka na tisuću načina te da to može napraviti svatko. To je ono što zbližava ljude i čini prave prijatelje. Gaćeša u dokumentarcu govori kako nitko od nas nije superman ili spektakularan čovjek nego su to sve ljudi koji imaju srce, želju, sreću i zadovoljstvo, koje će se nakon uspješnog putovanja i dolaska na neko mjesto iz snova preliti na sve druge spektre njihovih života te da je to apsolutno nemjerljivo. Zaključuje da je svako putovanje jedna škola, jedan proces i ako to putovanje provedete s nekom osobom onda ta osoba postaje neraskidivi dio jednog dijela tvojega života jer kroz teška, zahtjevna, ali istovremeno i predivna iskustva stvaraju se najznačajnije veze – naglašava Hannah.
Na tandem biciklu dva bića postaju jedno u zajedničkom ritmu pedaliranja
Na ovo odvažno putovanje uputili su se na biciklu, ali ne svatko na svom, već na tandem biciklu na kojem su bili prava atrakcija kuda god su prolazili.
– Imamo sreću što smo uopće imali priliku pristupa tandem biciklu jer sam radio u Udruzi slijepih Koprivničko-Križevačke županije, a koja ga posjeduje i mogli smo ga koristiti na našu sreću i zadovoljstvo, ali i odgovornost te im ovim putem još jednom zahvaljujemo. Tandemci su inače prava rijetkost na našim cestama i većinom ih koriste članovi udruga slijepih tako da nije bilo mjesta kroz koje smo prošli, a da nismo nekoga razveselili ili zaintrigirali. Pokrenuli smo mnogobrojne razgovore među ljudima i mnogi su nam prilazili upravo zbog tog rijetko viđenog prijevoznog sredstva – objašnjava Alen, a Hannah dodaje da je tandem bicikl jedna izuzetno posebna priča jer pruža osjećaj povezanosti kakva se ne može doživjeti na putovanju s odvojenim biciklima.
– Dva bića postaju jedno u zajedničkom ritmu pedaliranja. Zajedno krećete, zajedno stajete, možete pričati, dogovarati se putem, dodavati si međusobno vodu dok ste žedni i slično – ističe Hannah.
Ova zemlja su ljudi jer takvih ljudi nema svugdje i to je naše najveće bogatstvo uz prirodu
Pričaju nam da su putem vidjeli puno divnih stvari, predivnih krajolika, dvoraca, jezera, bara, ribnjaka, spavali na najluđim mjestima, shvatili da Slavonija uopće nije ravna, barem od Slatine do Našica, da je Baranja mini raj na zemlji sa samo pet sunčanih dana manje od Hvara, vidjeli su sveto mjesto spajanja Drave i Dunava, divne spomenike antifašističkoj borbi, fino su jeli i podsjetili se da je vatra najbolji medij za okupljanje, forma oko koje se čuju najluđe priče i najdublje upoznaju ljudi, magični medij povezivanja na dubljim razinama.
Alen oduvijek smatra da se neki kraj najbolje upoznaje kroz ljude, krajolike i svakodnevne situacije, izravno na cesti gdje nema muljanja, uljepšavanja, friziranja, nego je onako kako je i to je to.
– Za mene, ova zemlja su ljudi, jer takvih ljudi nema svugdje i to je naše najveće bogatstvo uz prirodu o kojoj se nažalost ne brinemo previše. Pričao bih vam recimo o Dadi, liku iz Okrugljače koji bi vam dao svoju kuću da spavate u njoj i ručak svoje bake ako treba jer ga podsjećate na Nizozemce bicikliste koje je davno ugostio, a koji su jeli njegov špek i luk kao da jedu prvi put u životu. Ili o ribičima s virovitičkih ribnjaka koji vam zbog toga što im je sin nekad bio na koncertu u FUNK-u daju krov nad glavom kad najviše treba, drva za vatru i otkriju izvor u šumi na kojem doživiš najljepše jutarnje tuširanje u životu. Pa ekipa u Podgoraču s kojom provedeš urnebesna dva sata dok čekaš da prođe prava slavonska oluja pa ti bez riječi još i daruju punu vrećicu najfinijih marelica koje si u životu probao. Ili deda koji te zaustavi u Našicama da bi ti stisnuo ruku i sa suzom u oku rekao da je mogao proputovati cijelu Jugoslaviju na biciklu i da dan danas žali što to nije napravio. Pa baka i deda u Aljmašu koji ti donesu sladoled i daju vode koje i sami imaju premalo dok te čuju kako urlaš od muke jer te znojnog doslovno jedu komarci. Drugi dan ti bez riječi s motorkom napile naplavljena drva, i daju još sladoleda, da napraviš najveću vatru koja postoji. Jedan dan staneš u baranjski Čingi Lingi i odmah te počasti vinom ekipa od koje svjetonazorski zazireš, ali Belje je to, ne budeš odbio. Pa Vasilije koji te pokupi polumrtvog pred dućanom u Kneževim Vinogradima jer si u praksi saznao što znače Baranjske kose, da ti svoj predivan dvor da u njemu na miru prespavaš i otkrije Baranju kako ti samo neko domaći to i može i uz to priušti najbolje večernje tuširanje sa šlaufom i ledenom vodom iz bunara. Ili teta u Batini u birtiji koja ne prima kartice pa ti dade i kavu i mineralne i sve što poželiš zabadava jer veli, ne bude propala zbog toga. Pa staneš negdje i dobiješ sladoled zabadava, a dečko donese još i limunade, jer on ne biciklira, ali voli takve avanture. Pa jedan dan baneš pred noć baki u dvorište moleći vodu jer dućan više ne radi, a ona ti da zadnju ledenu mineralnu koju ima. Ili čovjek koji te ulovi kako skvotiraš u njegovom dvorištu i još te natovari s paprikama i tikvicama iz plastenika ili didu Marka iz Novaka koji nas je počastio sa svojom pričom o nevjerojatnom životu i jednoj velikoj ljubavi. Ili stotine onih koji su trubili, mahali, vikali i bodrili svugdje. Stvarno predivno – prepričava nam Alen.
Ovo, kao i životno, putovanje neprocjenjivo je podijeliti s nekim tko te stvarno vidi i razumije
Naglašava kako ništa od toga ne bi bilo moguće bez takozvanog partnera u zločinu.
– To je najvažnija stavka, a ja imam najbolju partnericu na svijetu – nekog tko te ohrabri kad je najteže, nekog uz kojeg i najljepše stvari budu još ljepše, najbolje, najzabavnije i najzanimljivije društvo, s kim proživljavaš, upijaš i učiš – o sebi, o svijetu, o nama. Čistiš se i puniš istovremeno, rasteš i proživljavaš iskustvo koje vas nerazdvojno veže zauvijek i što god bilo, uživaš u svakoj sekundi tog višedimenzionalnog spajanja – tvrdi Alen.
Hannah pak smatra da kad se ljudi odluče na putovanje na kojem ne znaju gdje će spavati, koje izazove će imati na putu, s kim će se sve sresti, kada ustaju i liježu zajedno u šatoru na potpuno novim mjestima, jedu na zemlji sakrivajući se od najveće vrućine u sjeni drveta ili se zajedno dive ljepoti krajolika koji ih okružuje, tada jasno izlaze sve vrline i mane na vidjelo.
– Potpuno se ogoljujete i odbacujete stare obrasce ponašanja koje imate kada živite pod pritiskom svakodnevice posla, obaveza i drugih ljudi. Nije ovo način bijega od svega navedenog, već svojevrsna “higijena” uma i tijela. Dajte si prostora da se očistite, a u ovom slučaju svakako vrijedi ona stara “U zdravom tijelu, zdrav duh”. Iznojili smo nakupljene emocije koje nekada nemate vremena podijeliti. Naučili smo da je prihvaćanje jedini način da se istinski i iskreno voli jer će vam put svaki dan pripremiti neku neugodnost s kojom se morate suočiti i koju morate prihvatiti kako biste se oslobodili negativnih emocija. Tako je i u ljubavi. Morate se izložiti nepoznatom i raznim izazovima koji na prvu izgledaju nepremostivo, kao primjerice biciklirati do Aljmaša i natrag do Koprivnice, kako bi shvatili da zapravo ništa od toga nije problem – problemi su samo u našim glavama – napominje.
Kaže da smo svi to puno puta čuli, ali “rijetko to uistinu primjenjujemo u svakodnevnom životu, već se radije prepuštamo zakorjelim komfornim zonama za koje smatramo da su naša sigurnost, dok su zapravo samo kamen spoticanja jer nam ne dopuštaju da istražimo nešto novo o sebi ili drugoj osobi s kojom smo u intimnom odnosu”.
– Kao i ovo putovanje, svako od nas ima svoje životno putovanje kojim korača i koje je puno smijeha, suza, sreće, boli, iznenađenja, radosti, znoja, patnje, ushićenja i ljubavi te je neprocjenjivo to podijeliti s nekim tko te stvarno vidi i razumije – zaključuju Hannah i Alen.
Ovaj članak sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Ovaj članak sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
