Sport ne poznaje granice.
Poznata je to uzrečica s kojom bi se mogli složiti mnogi, no tek bi ju oni najhrabriji, najuporniji i najmarljiviji mogli opravdati. Jedan od takvih je Mirko Antoljak, 53-godišnji Virovac i ultramaratonac, inače član Atletskog kluba Koprivnica. U svojoj bogatoj sportskoj karijeri do sada je istrčao 44 utrke dužine 42,2 kilometra, a čak 41 utrku dužine maratona, odnosno dužu od maratona.
– Od mnogo utrka izdvojio bih četvrto mjesto na trekingu na Risnjaku dužine 55 kilometara 2009. godine i osmo mjesto na trekingu na Mosoru dužine 45 kilometara 2011. godine. Od cestovnih ističu se deveto mjesto na Prvenstvu Hrvatske na 50 kilometara 2017. godine u Svetom Martinu na Muri, odnosno peto mjesto 2020. godine na utrci Zagreb – Vukovar dugoj 350 kilometara, kao i sedmo mjesto 2021. godine na istoj relaciji. Tu su i dvije pobjede na Hamburg maratonu u Vukovaru prošle godine – govori nam naš sugovornik koji inače radi u Bjelovaru i obrađuje 30-ak rali zemlje, dok trenira potpuno samostalno, bez trenera. Dodaje kako je svoju prvu utrku istrčao 2006. godine na nagovor prijatelja Mladena Fanceva, poznatog planinara iz Virja, a bio je to treking na Bjelolasici dug 45 kilometara. Prije trčanja igrao je nogomet, dok je i danas aktivan u veteranskoj momčadi.
Valja naglasiti kako je Antoljak nedavno otrčao i Polojsku utrku od 100 kilometara koja se održala u Slavonskom Brodu. No, ovu dužinu utrka do sada je istrčao već pet puta pa mu nije bilo preteško, skromno tvrdi.
– Treniram cijele godine oko 300-tinjak kilometara mjesečno, ali tri mjeseca prije utrke od 100 kilometara tempo podignem na 450 do 500 kilometara. Nakon završetka takvih utrka osjećaj je fantastičan jer što su utrke teže, veće je zadovoljstvo završiti takve ekstremno teške utrke – ističe.
>> Mirko Antoljak iz Atletskog kluba Koprivnica istrčao petu Polojsku utrku na 100 kilometara
Trkači koji trče ultra druge utrke moraju trenirati cijele godine, nastavlja.
– Ja u mjesecima odmora treniram četiri do pet puta tjedno s prijeđenih 50-70 kilometara srednjeg i lakšeg intenziteta, dok pred utrke pojačavam i intenzitet i broj kilometara. Primjerice, prije utrke Zagreb – Vukovar u dva mjeseca istrčim više od 1.000 kilometara, dok je završna faza treninga prije utrke pet dana zaredom istrčati maraton. Trčanje može biti i ležeran i jako naporan sport, sve ovisi kakve si ciljeve postavi pojedini trkač i naravno kakve utrke trči. Svakako nije ista priprema za utrke na pet, 10 ili 21 kilometar u odnosu na utrke od 42,2, 100 ili 350 kilometara – objašnjava Antoljak.
Nastavlja kako ga je kao dugoprugaša i ultramaratonca uvijek zanimalo gdje su mu granice izdržljivosti.
– Zanimalo me kad ću doći do zida, međutim to se do sada nije dogodilo. U trenucima kad je teško uvijek pokušam na to gledati sa svjetlije strane; čim prije dođe kriza, prije će proći. Jednostavno je, kad se puno i naporno trenira postajemo tolerantniji na bol – poručuje.
Spominje i kako bi si svaki početnik u ovom ili bilo kojem drugom sportu prvo trebao postaviti par pitanja.
– Važno je zapitati se zašto se uopće počinjemo baviti određenim sportom i što želimo od toga, odnosno je li cilj samo treniranje i zdravlje ili se želimo natjecati. Treba i odlučiti hoće li to biti kraće, srednje ili duge utrke te koliko smo spremni trenirati jer u trčanju je rezultat vrlo egzaktan i točno pokazuje koliko netko trenira. Mi trkači najvećim se dijelom borimo protiv vremena i kilometara, želimo napraviti svoje najbolje vrijeme, a manje smo opterećeni je li to 30., 50. ili koje drugo mjesto. Tko jednom uđe u svijet trčanja većinom tu i ostane – smatra.
Kada je pak riječ o budućim planovima, Antoljak otkriva kako su mu ciljevi trkački napredak, i u dužini trčanja i u brzini.
– Do sada sam najduže trčao utrku na 12 sati gdje sam pretrčao 107,7 kilometara – želja mi je istrčati utrku od 24 sata, maraton probati spustiti ispod 3 sata i 25 minuta, a polumaraton ispod sat i 30 minuta – zaključuje.
Ovaj članak sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
