– Znaš, postoji jedan video u kojem dječak sam stoji na balkonu jedne zgrade u Kijevu i svira ukrajinsku himnu dok je zatišje, dok nema sirena, ne čuju se zvukovi bombi – tako je, drhtavim glasom, kroz suze i s velikom knedlom u grlu, započela naš telefonski razgovor legendarna vratarka Rukometnog kluba Podravka Irina Maljko.
Ova rukometašica, rođena Kijevljanka, koja je s Podravkom 1996. godine osvojila europski naslov prvakinja i osvajačica srebra s hrvatskom reprezentacijom na Mediteranskim igrama 1997. godine, danas živi u Lukavcu nedaleko Zagreba, dok se njezina obitelj, rodbina i prijatelji skrivaju po kijevskim skloništima.
– Dok nas dvije pričamo, Rusija napada Ukrajinu, a u opasnosti je, čini mi se, cijeli svijet. Za vrijeme mirnih pregovora Putin je u visoko stanje pripravnosti stavio nuklearno oružje. Kijev bombardiraju, čuju se sirene – govori mi ona.
Svjedočanstvo je to njenih najmilijih koji strepe nad svojim životom, nad sudbinom svog grada Kijeva, svoje Ukrajine. Čuje se s njima svaki dan, sate provode u telefonskim razgovorima, video pozivima ili porukama.
– Moji su svi živi. Još su živi u Kijevu. Oni se skrivaju u skloništima, u tunelima, kako gdje mogu. Nisu htjeli pobjeći. Čuli smo se prije mjesec dana, ali tada nisu htjeli. Sada, ne mogu. Nećakinje s djecom više ne mogu pobjeći. Naše rukometašice Valentina Zubko i Viktoria Garnusova su žive, isto se skrivaju, paze, gledaju, slušaju sirene. Snalaze se kako mogu – napominje mi s dozom straha i zabrinutosti u svome glasu.
Srce joj je, kaže, slomljeno.
– Tako je rekao i papa. A, meni je slomljena i duša onog trenutka kad sam vidjela da su ruski tenkovi ušli u Kijev. Bilo je to u petak, nisam mogla vjerovati. Cijeli svijet ne može vjerovati, ali to je tako. Ovo sve je nezamislivo, ali nažalost to je istina. Nije ovo san. Ovo je naša stvarnost. Zato cijeli svijet i svi ljudi moraju stati u obranu života – našeg života, života naše djece, života uopće. Ukrajina se, hvala Bogu, već pet dana bori. Nažalost moj prelijepi Kijev više nije lijep, ali vjerujem da će biti – pričala mi je jučer navečer.
Dodaje kako Hrvati znaju što znači preživjeti agresiju i pobijediti.
– Ponosna sam što živim u Hrvatskoj, u maloj zemlji koja je pobijedila agresiju, koja je isto imala teškoća i s oružjem i s ljudskim snagama – to isto se sad dešava u Ukrajini. Hvala Bogu da se svijet probudio i shvatio da su svi u opasnosti, ne samo Ukrajina. Ukrajinski narod je herojski narod. S obzirom na to da sam Ukrajinka, ali imam i hrvatsko državljanstvo, zahvaljujem svim Hrvatima i pozdravljam odluku naše Vlade i premijera Andreja Plenkovića za veliku potporu ukrajinskom narodu – nastavlja kroz suze.
Nada se i vjeruje da će Ukrajina imati snage opstati i preživjeti.
– Zbog naše djece ovaj rat mora prestati. Ovaj rat nije rat samo ukrajinskog naroda, ovo je rat ukrajinskog naroda za cijeli svijet, jer ako će pasti Ukrajina, bojim se da će se dogoditi domino efekt i da ruski agresori neće na tome stati. Opasno je što se plasiraju lažne informacije, otvaraju se lažne internetske stranice. Govore mi naši ljudi u Kijevu da je dosta ruskih saveznika unutar Ukrajine, da su metode njihove borbe prljave i one se potiče iznutra. Želim preporučiti svima da se ne oslanjaju na fake news koje preporučuju ruski kanali, već na provjerene informacije. Danas je tamo, sutra može biti tu. Gledali smo rat u Gruziji, u Siriji, vidjeli smo krv i oružje i šutjeli smo. Danas ne smijemo šutjeti. Papa 2. ožujka poziva na molitvu za mir u Ukrajini. Molim vas, molite za mir u cijelom svijetu, molite za ljudske živote – zaključila je.
Ovaj članak sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
