Ovo ne zvuči kao uobičajeno bezumno i dosadno čavrljanje, već kao da zapravo imaš nešto za reći.
Tek jedna je to od upečatljivih rečenica iz Tarantinovog kultnog filma “Pakleni šund” koja prigodno opisuje naš razgovor s 50-godišnjim Koprivničancem Zoranom Odžićem, karizmatičnim pojedincem koji u malom prstu posjeduje brojne vještine. No, počnimo redom.
Najranija dob veže ga uz crtanje. S obzirom na to da mu je otac inženjer strojarstva, iz tehničkih knjiga je kao četverogodišnjak precrtavao crteže, dok mu je mama imala knjige o umjetnosti, pa je iz njih precrtavao radove poznatih slikara.
– Pravi talent je primijetila nastavnica u petom razredu osnovne škole i preporučila da uzimam privatne satove slikanja što je u ono vrijeme bila rijetkost. Moji roditelji nisu imali razumijevanja za privatne poduke, već su mi rekli da se crtanjem mogu baviti iz hobija, tako je to čitav život i ostalo – ističe Odžić.
Poneki Odžićevi radovi danas gledaju svjetlo dana pa tako do kraja veljače krase izloge Knjižnice i čitaonice Fran Galović. Odžić kod kuće ima mnogo slika, dok je Koprivničancima predstavio nekolicinu vezanu uz stripove.
– Dugo mi je trebalo da nešto izložim pošto mi crtanje više nije toliko zanimljivo. Na izlaganje me nagovorila kćer, a mislim da bi izloženi radovi mogli biti zanimljivi ljubiteljima stripova i djeci. Svaka slika je rađena po nekoliko dana i pazio sam na detalje, no slike nisu toliko savršene koliko se mogu primaknuti savršenom pisanju – objašnjava.
“Nije mi problem napisati priču, već ju skratiti”
Upravo je pisanje sfera u kojoj ovaj Koprivničanac može izraziti svoje majstorske vještine. Da je uistinu riječ o majstorijama govori činjenica kako je u tri navrata nagrađen na natječajima za kratke priče koje je raspisala koprivnička knjižnica – prva mjesta osvojio je za priče “Kradljivci stripova” i “Koprivnička horor priča”, dok mu je za djelo “Ljubav u Koprivnici u vrijeme korone” pripalo treće mjesto. Inače, aktivnim pisanjem počeo se baviti prije 12 godina nakon što je pročitao veliki broj knjiga, časopisa i novina i pogledao bezbroj filmova.
– U školi sam uvijek dobivao pet iz sastavaka, no to nije bilo na razini zbog koje će netko reći “on će jednog dana dobro pisati”. Kasnije sam počeo s pričama, odnosno kratkim hororima u stilu Stephena Kinga, ali i to je bila zezancija. Prije 12 godina sam odlučio – više ne crtam, sad ću pisati. Vježbao sam 10 godina, a u zadnje dvije-tri sam radove počeo slati na natječaje. Žao mi je da ih nema više, u svakom sam dosad pobijedio ili bio finalist – ističe.
Dodaje kako okolina želi udovoljiti pojedincu pa mu stoga komentari čitatelja i nisu od presudne važnosti, već je stručno mišljenje ono što ga je potaknulo da srcu prigrne kratku formu.
– Nikad mi nije bio problem napisati priču, već ju skratiti. Natječaji koji postoje su većinom ograničeni na 10-ak stranica i to mi je problem, višak sadržaja moram brisati – govori i napominje kako ideja ima previše, posebice zbog toga što godišnje pročita i do 200 knjiga.
Spomenimo i da je Odžićev ultimativni san pisati scenarije za filmove i serije vodećih streaming servisa.
– Volio bih da mogu živjeti od pisanja, to bi me zadovoljilo. No, tkogod se u Hrvatskoj bavi pisanjem uz to radi i još neke poslove, autori svaštare kako bi koliko-toliko mogli preživjeti. Ipak smo mi malo tržište i malo čitamo. Sigurno bih volio pisati scenarije za filmove i serije, iako zasad neću raditi velike planove. Trenutno radim scenarije i pišem priče, bitno je da sam u svakodnevnom muvingu – otkriva.
“Ljudi su me jako čudno gledali kad sam na plaži čitao knjigu od 1.000 stranica”
U današnje vrijeme epskih filmova i serija pojavilo se mišljenje kako pisanu riječ prenijeti na filmskom platno ipak nije lagan zadatak, posebice kada je riječ o ekranizacijama. Prisjetimo se samo (ne)uspjeha “Igre prijestolja”, kultne serije nastale na temelju knjiga.
– “Igra prijestolja” se pojavila prije 15 ili 16 godina, uzeo sam ju u knjižnici i tih 1.000 stranica čitao na plaži, ljudi su me jako čudno gledali. Razmišljao sam si, ovo bi bio idealan film ili možda serija zbog puno likova. Trebalo je proći nekoliko godina da se pojavi serija koja mi je jedna od boljih, barem njeni počeci – tvrdi Odžić.
Kada je riječ o ekranizacijama, problem su kompromisi, nastavlja.
– Batman i Spiderman su likovi kreirani kako bi zadovolji velike mase i kako bi cijela obitelj mogla otići u kino. Kad u “Avengersima”, na primjer, prestane akcija, razgovori koje vode likovi postanu dosadni. Očekujem puno od novog “Batmana” jer je prikazan kao darkerski poput “Jokera”, upravo “Joker” mi je jedan od boljih filmova u zadnje vrijeme, a snimljen je onako kako bi to trebalo – mračno i tajnovito – napominje.
Sve se na kraju krajeva vrti oko novca, producentima je najbitnija zarada koju nikako neće ostvariti ako će stvarati filmove isključivo za manju bazu lojalnih fanova.
– Evo recimo novi “Matrix”, imali smo prevelika očekivanja i svi smo znali što očekujemo, s tim se filmom nije smjelo sprdati. Pogledao sam ga i razočaran sam, ima sitnica koje bi funkcionirale da se radilo o crnoj komediji, no “Matrix” je kultni film i tu nema zezancije s pravim fanovima – upozorava Odžić.
“Možda sam prestar i previše analiziram, ili takvih filmova više nema”
Upitna je čar današnjih filmova, smatra Odžić. Naravno, ne zbog same slike koja je kvalitetom realnija od stvarnosti, već zbog svih popratnih sadržaja u kojima su djeca videoteka, nazovimo ih tako, najviše uživala.
– Kao djeca smo filmove na kazetama presnimavali po par puta, no svejedno smo u njima uživali – znao sam pogledati više od 10 filmova tijekom vikenda. Iz videoteka sam se vraćao s više od 15 naslova, a “Terminator 2” ili “Predator” su filmovi koje smo u kino išli gledati s iščekivanjem. Možda sam prestar i previše analiziram i seciram svaku scenu, ili takvih filmova više nema. Sjetimo se samo “Komandosa” i Arnolda Schwarzeneggera – unatoč upitnoj kvaliteti kino je bilo puno i svi gledatelji su navijali, taj film i dan-danas ima fanove. Za “Povratak u budućnost”, “Zvjezdane ratove” i “Pobješnjelog Maxa” bili smo napeti po tjedan dana prije prikazivanja. Danas je sve dostupno na par klikova i tog uzbuđenja više nema. U prošlosti smo sve intenzivnije doživljavali – prepričava nam Odžić i otkriva kako su mu upravo filmovi iz mladosti inspiracija za pisanje, a iz njih zna posuditi i poneku ideju. Tu ne vidi ništa loše, pa i Quentin Tarantino je priznao da krade iz drugih filmova.
Gledajući prošlost, slična stvar je i sa stripovima.
– Prisjetimo se Zagora kojeg pravi ljubitelji stripa nazivaju šundom, no nama je on bio glavni i svi smo ga čitali. Tu je i pozadinska priča – oblačili smo se u robnoj kući, a veća faca je bio onaj koji je imao bolje stripove. Nije bilo mobitela, kad smo čuli da netko ima bogatu kolekciju, sjeli smo na bicikli i otišli ga tražiti. Možda idealiziram djetinjstvo, no i po svojem djetetu vidim da je sve što danas dobije kratkotrajna zabava – zaključuje Odžić. Ipak, ukazuje na primjere današnjih kolekcionara stripova koji izdanja kupuju na kiosku – u moru istih traže onaj primjerak koji je najviše očuvan, kupe ga, stave u zaštitnu foliju i nakon toga više ne otvaraju.
Je li ovakav način konzumiranja medija ispravan, prosudite sami. Na kraju krajeva, jedno je sigurno – pojedinci poput Odžića dokazuju kako ljubav prema (multi)medijskim sadržajima nikad neće prestati.
