Četvrtak, 26. svibnja 2022.

FOTO Vatrogasci Branko Vucikuja i Goran Matoničkin: Mijenjale su se zastave i uniforme, no naša himna i dalje ponosno svira

Vatrogasac se ne postaje, on se rađa.

Rečenica je to s kojom smo se barem jednom susreli prilikom usputnih čavrljanja o vatrogastvu ili tijekom razgovora s pripadnicima ove požrtvovne službe koja život znači. Kako bismo se još jednom uvjerili u istinitost tvrdnje, ali i kako bismo životna iskustva i mišljenja te stavove o vatrogastvu Koprivničko-križevačke županije saznali od onih koji se vatrogastvom bave čitav život, porazgovarali smo s Brankom Vucikujom i Goranom Matoničkinom.

Matoničkin je inače aktualni dopredsjednik Vatrogasne zajednice Koprivničko-križevačke županije, bio je i predsjednik, kao i predsjednik Vatrogasne zajednice Općine Virje, odnosno dopredsjednik i voditelj mladeži DVD-a Virje. Vucikuja je pak bio predsjednik Vatrogasne zajednice Općine Kalinovac i predsjednik DVD-a Batinske, ali i opunomoćeni predsjednik županijske vatrogasne zajednice, no o tome ćemo kasnije.

Svi putevi vode prema vatrogastvu

Vucikuja, dočasnik prve klase, rodom je iz Batinskih, malog mjesta pokraj Đurđevca, a u lokalni DVD očevim se stopama učlanio 1974. godine, no u mjesnom vatrogastvu aktivno djeluje od 1998. godine kada je izabran za dopredsjednika DVD-a Batinske, nakon toga i za predsjednika.

– Netko voli nogomet ili rukomet, ja sam se zaljubio u vatrogastvo. Mislim da sam napravio mnogo toga, u nekim sam trenucima čak i pretjerivao zbog čega je prijetila čak i rastava braka, no obitelj se održala na okupu – govori nam Vucikuja i dodaje kako će, dokle god će moći hodati, biti vatrogasac. Spomenimo da je svojim radom izabran i za predsjednika Vatrogasne zajednice Općine Kalinovac koju je vodio od 2009. godine do ove, 2021. godine kada je dao ostavku.

Kada je riječ o Matoničkinu, časniku prve klase, prvi doticaj s vatrogastvom kao mladić je ostvario tijekom školskih praznika kada je u Miholjancu, selu pokraj Virja, provodio dane s djedom. Kako nam to govori, djed je čak 49 godina bio spremištar tamošnjeg DVD-a.

– Svaki put kad je bila intervencija ili druga akcija, on je trebao uzbuniti ljude. Tada nisu bili moderni i nisu imali električne sirene, već ručne na okretanje. Djed je zbog toga često bio u vatrogasnom domu, a ja sam bio s njim. Vjerojatno su njegovi geni prešli na mene, službeno sam član DVD-a Virje od 1987. godine – objašnjava Matoničkin.

Snimio Tomislav Matijašić.

Spomenimo da su se poslovni, životni i prijateljski putevi dvojice vatrogasaca isprepleli kada je Vucikuja ušao u predsjedništvo županijske vatrogasne zajednice, a gdje ga je dočekao Matoničkin.

– Matoničkin je bio korektan i fer, nikad nije sam istrčavao na teren, već je tražio drugo mišljenje. Potom je izabran za predsjednika županijske vatrogasne zajednice, no kasnije je nažalost obolio i nije bio u mogućnosti obnašati svoju funkciju. Po njegovoj želji i statutu imao je pravo opunomoćiti zamjenika, a odabrao je mene. Nisam bio oduševljen njegovom odlukom, no pristao sam – objašnjava Vucikuja uputivši pohvale Matoničkinu koji se, nažalost, s bolesti bori i dan-danas.

Hrvatska bilježi manjak profesionalnih, ali i dobrovoljnih vatrogasaca; problem je potplaćenost

Kada je riječ o profesionalnim, odnosno dobrovoljnim vatrogasnim snagama na lokalnom, ali i na području Hrvatske, Matoničkin i Vucikuja mišljenja su da je broj vatrogasaca u padu.

– U cijeloj državi je manjak profesionalnih vatrogasaca jer ih je po novom Zakonu o vatrogastvu dosta otišlo u mirovinu. Sve je manje mladih dobrovoljnih vatrogasaca s obzirom na to da je u našem kraju sve manje mladih. Primjerice, u Virju imamo jak košarkaški i nogometni klub pa mladi gravitiraju prema tim aktivnostima – ističe Matoničkin.

Vucikuja nastavlja kako želja i volja za vatrogastvom postoji, ali problem predstavljaju mizerne plaće zbog kojih, govori, vatrogasci ne traže samo drugi posao, već odlaze trbuhom za kruhom u druge europske države.

– Lokalne vlasti i pojedinci nemaju previše razumijevanja za vatrogastvo, moglo bi se privući ljude, sigurno postoje i financije. Kad se dogodi havarija u bilo kojoj općini, vatrogasci koji su jedini osposobljeni za pružanje pomoći se spominju par dana, no kasnije se njihova požrtvovnost zaboravi, a kad traže sredstva kojima bi se osjećali nagrađeno – niti toga nema. Ne govorim da je to svuda slučaj, no predstavlja problem. Postoji i potreba za opremom, ne isplati nam se spašavati tuđe živote, a izgubiti vlastite. Prioritet je zaštiti naše operativce, odnosno opremu s kojom odlazimo na intervencije. Sve što je crveno je izrazito skupo – pojašnjava Vucikuja.

Snimio Tomislav Matijašić.

Na kraju krajeva, vatrogasne zajednice obiteljske su zajednice koje brinu o svojim članovima.

– Mijenjale su se zastave i uniforme, no himna vatrogasaca na terenu i dalje ponosno svira. Naše vatrogasne zajednice prave su zajednice – imamo razrađeni plan za naše članove od najmlađe dobi pa sve do, ne daj Bože, sprovoda. Ne znam postoji li u Hrvatskoj druga zajednica koja brine o svojim članovima kao mi vatrogasci – naglašava Vucikuja.

O ženama u vatrogastvu, mentalnom zdravlju vatrogasaca i raznim opasnostima

Moramo spomenuti i kako je tijekom povijesti vatrogastvo prezentirano kao zanimanje kojim bi se trebali baviti muškarci. Ipak, nedavni primjeri pokazuju kako ravnopravnost spolova prevladava pa smo, primjerice, ove godine dobili novu zapovjednicu Javne vatrogasne postrojbe Grada Koprivnice, a ujedno i prvu ženu u Hrvatskoj koja obavlja tu funkciju.

>> FOTO Koprivničanka Jasminka Jakupec jedina je zapovjednica gradske vatrogasne postrojbe u Hrvatskoj

– Čini mi se da žene sve više preuzimaju vatrogastvo. Prva žena iz naše županija koja je završila vatrogasnu školu je Štefica Baruškin, ona je i dan-danas članica DVD-a Virje, ali i naša zaposlenica. Žena nema koliko i muškaraca, no prisutne su – smatra Matoničkin.

Vucikuja pak dodaje kako je u Kalinovcu omjer muškaraca i žena u vatrogastvu podjednak.

– Iskreno, ne vidim razliku između žena koje su osposobljene za vatrogastvo, kod nas su sve žene završile vatrogasnu školu i kao takve se vode kao operativke. Žene su čak i sigurnije, više paze na druge. Zadovoljni smo – otkriva.

Bez obzira na spol, rod ili dob hrabri vatrogasci i vatrogaskinje svakodnevno ugrožavaju vlastite živote kako bi spasili tuđe. Iako je imao sreću pa nije doživio intervencije s tragičnim ljudskim ishodom, Vucikuja otkriva kako je potresnih i mučnih događaja bilo.

– Jednom smo na intervenciji spašavali stoku koja je gorjela, a koju nismo uspjeli spasiti u potpunosti. U tom trenu nismo previše razmišljali o sebi, već samo spašavali unesreće životinje. Problem je nastao nekoliko dana nakon, po par noći zaredom nije bilo mirnog sna i zadovoljstva. Sve se nakon nekog vremena smiri, no povremeno se vrate nesretne misli. Nitko vatrogascima ne može platiti nemir i stres koji dožive, nisu adekvatno nagrađeni za sve što daju i proživljavaju – napominje.

Snimio Tomislav Matijašić.

Sa spomenutim se slaže i Matoničkin koji govori kako bi u budućnosti trebalo više razmišljati o mentalnom zdravlju vatrogasaca.

– Hrvatska vatrogasna zajednica trebala bi oformiti tim psihologa koji bi razgovarao s ljudima nakon teških intervencija. Vucikuja, ja, ili netko drugi od vodstva ne možemo obaviti takav razgovor jer nismo osposobljeni – upozorava.

Vatrogasci su, osim za vlastite i živote unesrećenih, odgovorni i za civile koji u najboljoj namjeri dolaze na požarište, a koji pritom mogu napraviti više štete nego koristi. Spomenimo i da podravsko-prigorski vatrogasci tijekom ljeta često odlaze na redovne i izvanredne dislokacije, a Matoničkin se tako prisjetio požara u Žrnovnici nedaleko Splita koji je 2017. prijetio gradu.

– Zasmetalo me je što je određeni dio javnosti veličao organizaciju Torcide i njihov dolazak na taj požar, mogli su izazvati veliki problem jer je zapovjednik tamošnjih vatrogasaca bio odgovoran za sve ljude na intervenciji. Civili ne znaju ništa o gašenju požara, pitam se što bi se dogodilo da je netko od njih nastradao. Na kraju krajeva, došli su u kratkim hlačama i natikačama. Lijepo je od njih da su se organizirali, no u tom su trenutku postojali drugi načini pomoći – ističe i zaključuje kako bismo borbe s požarima i drugim opasnostima trebali prepustiti onima koji su educirani i opremljeni za suočavanje s takvim situacijama. Vatrogasac se ipak ne postaje, on se rađa.