Svjetski dan žena na selu obilježava se 15. listopada, a ideja je pokrenuta na konferenciji UN-a posvećenoj ženama u Pekingu 1995. godine.

Bila je to prilika da o današnjem i nekadašnjem životu žena na selu porazgovaramo sa Šteficom Pehak, rodom iz Orovca pokraj Bjelovara, koja u Peterancu nedaleko Koprivnice živi više od 45 godina. Štefica je u radnom odnosu bila svega pet godina, no to ne znači da svaki dan nije puno radila, a tako je i danas.

– Život na selu iziskuje puno rada. U ovo jesensko doba prvo sa suprugom naložim vatru nakon čega svatko ide svojim poslom. Čekam na hranjenje životinja, doručak, nakon toga spremam ručak i čistim kuću. U jesenskim i zimskim danima nema baš previše posla, no zato je u ljetnim mjesecima svaki dan ispunjen raznim aktivnostima – od košnje trave, brige po vrtu i voćnjaku, do obrade zemlje, spravljanja zimnice i brige o cvijeću – ističe.

Štefica i suprug danas u Peterancu žive s kokicama, dvije katice, indijskim guskama, psom i golubovima. Djeca su, kaže, već odrasla i otišla od kuće.

– Kad sam tek došla u Peteranec na imanju su bili kobila, krave, bikovi i svinje. Nakon što je svekar naglo umro, prodali smo kobilu i kupili konja te smo se više okrenuli uzgoju svinja. Uzgojem svinja bavili smo se sve do 2012. godine kada je muž operirao kuk. Nakon toga smo ih hranili samo za sebe, no i s time smo prestali jer su godine napravile svoje – kazala je.

Snimio Valentino Štefanek.

Štefica danas u vrtu uzgaja razno povrće – ciklu, krastavce, rajčicu, papriku, luk, češnjak, mrkvu, peršin, celer, brokulu, cvjetaču, grašak, pastrnjak…

– To povrće jedemo sezonski, ali ga sačuvam i za zimu. Dio blanširam, vakumiram i stavim u škrinju, radim zimnicu i pekmeze, tako da sve što mogu i iskoristim – priča nam Štefica koja uživa i u pravljenju kruha što je naučila od svoje svekrve.

Dosta toga je učila sama isprobavajući razne recepte.

– Čovjek uči kroz život. Može ti netko nešto pokazati, ali najbolje je dok se sam primiš posla. Ne uspije uvijek sve od prve, ponekad treba i više pokušaja, ali ne treba odustati. Prvi put dok sam išla peći krafne otišla sam kod jedne gospođe da mi objasni kako se to radi. Ona mi je objasnila, probala sam peći, nisu najbolje ispale, no drugi put su već bile bolje. Učila sam na pogreškama sve dok nisam naučila – kazala je.

Nekako joj se čini da mlađe generacije nemaju više želju za učenjem.

– Puno su na mobitelima i na internetu. Djevojke imaju mame i bake koje to rade umjesto njih, ali jednog dana dok se osamostale morat će se naučiti, ja se bar nadam – napomenula je Štefica koje je inače zaljubljenica u cvijeće, a u mlađim danima obožavala je našivavati.

Kada razmišlja o životu na selu nekad i danas, stava je da se puno toga promijenilo u posljednjih 40 godina.

– Nekada se sve ručno radilo. Kukuruz se kopao ručno, na polju se ručno sadio i grah, krumpir, tikve, repa. Danas se više na polju ne može vidjeti nikoga osim traktora i kombajna. Žene više ne idu na polja kopati. Nekad je znalo biti po pet ljudi na jednoj zemlji. Bilo je teško, ali je vladalo nekakvo zadovoljstvo, ljudi su jedni drugima pomagali, više su se posjećivali, a danas susjeda ne vidiš po dva tjedna, a kamoli da s njime porazgovaraš – zaključila je.