Karizmatičan, tetoviran, pun energije, frontmen benda Ogenj koji “stvara glazbu koja je miks čistog rock’n’rolla s primjesama punka te je sve obogaćeno pitkom lirikom na kajkavskom”.
Pomislili bi neki, Tomislav Mihac Kovačic savršeno se uklapa u stereotipni okvir rock zvijezde ili čak punkera koji se u nekim površnim interpretacijama percipira kroz komercijalizirani lifestyle bez ikakve socijalne ili političke osviještenosti. No, Tomislav Mihac Kovačic svojim riječima, a ponajviše djelima živi onu iskonsku filozofiju koja se očituje u borbi za ideale i onaj punk koji sa sobom nosi ogromnu količinu iskrenosti i energije života, koji se ne boji reći “ne” onda kada je to potrebno i onaj koji govori “da” kada treba pomoći.
– Doživio sam punk kao nekakvu borbu, ne fizičku, ne anarhizam, već kao borbu za neke svoje ideale. Kroz godine sam si posložio sustav vrijednosti i stremim nekakvom idealizmu, dok je moja supruga Ana ta koja je realistična i to je jedna dobra ravnoteža, jedan dobar balans. Oduvijek sam borac – kao dijabetičar mogao bih sve pustiti i imati 100 izlika da sam toliko bolestan da ne mogu ustati, no ne volim izlike – kaže ovaj 35-godišnjak.
Njegova supruga Ana uz koju kroz život korača 15 godina, od kojih su devet u braku, dodaje da ide glavom kroz zid.
– Rasrde me neke stvari, na primjer nepoštivanje dogovora i uzaludno trošenje vremena. Volim da su ljudi s kojima radim iskreni, da imamo međusobno povjerenje, jer ako toga nema, stvari postaju teške – napominje Tomislav.
Dok je bio mlađi volio je gristi i malo pikati druge pa je tako s bendom Božje ovčice želio svoje kršćanstvo približiti svjetovnoj sceni, a svojima iz crkve razrušiti stereotipe o punkerima i pokazati da nije sve onako kako izgleda.
– Na misu sam znao ići u “starkama” koje sam oblijepio selotejpom i na njih stavio mamuze. Sve je odzvanjalo dok sam išao s bakicama na pričest, ali nisu me odbacili – priča Tomislav i dodaje da danas, dok je malo stariji, više voli gunđati i povući stvari na dobru stranu.
Govori kako je bilo razdoblja u životu dok je prigovarao, a nije mogao puno toga napraviti i promijeniti. To pripisuje nekom neiskustvu, nedorečenim idejama, ali i nedostatku financija.
– Danas to sve više volim pokazati djelima, pa i ovim trkama koje organiziramo u Crnoj gori, i koncertima. Cilj je ne ovisiti puno o drugima i svojim primjerom pokazati da trebaš biti ustrajan i raditi, i tada se sve može. To je nekakva crta punka, a ne to da ležim u jarku i imam zapiknute ziherice – napominje.
Upravo je Tomislav dokaz da se upornošću, voljom i vježbom mogu ostvariti čuda pa i to da je jedan ekonomist koji je magistrirao u području marketinga, a koji je između ostalog maštao o tome da će jednog dana biti arhitekt, no nikako nije mogao povući ravnu crtu pa je od toga odustao, izgradio kućicu na potresom pogođenom području.
– Bili smo na dočeku i razmišljali što ćemo i kako ćemo i uputio sam se tamo s lopatama i alatom i pomagao ljudima kojima je trebalo. Dečki iz benda Bluzy Threesome, Teo Aničić i Augustin Dovrančić napravili su kampanju za prikupljanje novaca kako bi kupili kampericu. Našli smo kampericu, kupili ju i odvezli dolje. Trajalo je to nekih dva tjedna, no mučila me pomisao kako će gospođa od 60 godina u tome provesti svoj život. Uzeo sam bilježnicu, napravio troškovnik i ispalo je “sitno”. Pomislio sam da taj novac možemo prikupiti, razgovarao sam s tri arhitekta i inženjera, Marko Patrčević je provjerio statiku, pitao sam okolo ljude za savjet, gledao video uratke na YouTube-u. Javio mi se naš ‘hausmajstor’ Denis Kiseljak, pitao sam ga može li mi iznajmiti alat, veli on da mi ga posudi, a malo nakon toga i da ide sa mnom. To je bila ljubav na prvi pogled – priča nam kroz smijeh Tomislav, koji je dotad napravio kućicu u svom dvorištu, jednu u sinovom vrtiću i jedan bungalov svojoj sestri, i napominje koliko mu je fascinantno da su u 17 dana, na početku godine kad cijene materijala nisu bile ogromne, napravili kućicu za relativno mali budžet. Taj projekt praktički nije ni završio, a već su ga zvali da pomogne na drugom mjestu. Rekao im je do 1. svibnja ništa, no već je u ožujku napravio projekt.
– Volim izazove, puno sam naučio iz tog iskustva, pogotovo praktičnih i konkretnih stvari – naglašava.
Tome da uistinu voli izazove u prilog ide i činjenica da je nedavno organizirao prvu trail utrku u koprivničkoj Crnoj gori, baš kao i cross ligu koja se trči u osam kola.
– Fizikalac sam, možda jesam emotivan, ali ako nema fizičke aktivnosti, loše sam psihički. A, dobro dođe i zbog dijabetesa. Na faksu sam imao cimera koji je studirao medicinu, bio je totalni antitalent za sport, ali jednog dana mi je rekao da ide trčati. U nevjerici sam ga pitao pa kako i kamo, rekao sam mu “Pa ne možeš ni hodati, a kamoli trčati”. Rekao je “Psihički sam loše, idem trčati”. Počeo sam trčati i ja i to traje već 12 godina, a moj tadašnji cimer danas je završio dva Ironmana i trči rute koje ja nikad ne budem – objašnjava Tomislav koji aktivno u utrkama sudjeluje tek posljednjih godinu dana.
Kao što smo već napisali, dok mu nešto fali, on gunđa, a ovoga puta ovaj rođeni Međimurec gunđao je kako u njegovom rodnom kraju gotovo svako selo ima svoju utrku, a u Koprivnici ništa.
– Trčao sam po Crnoj gori i pomislio da moram napraviti trku. Sam sam trčao, izmjerio kilometražu i bio oduševljen što imam malu stazu. U petom mjesecu sam ju testirao, a tri mjeseca kasnije imali smo prvi trail. Mjesto je idealno za trčanje, Crna gora je predivna, to se mora na neki način iskoristiti i oživjeti. Volim se uhvatiti u koštac s nečim novim i to mi je prvi sportski događaj koji sam organizirao, no ne razlikuje se on puno od poslovnog ili glazbenog – ističe.
Obitelj, troje preslatkih klinaca – šestogodišnji Job, trogodišnja Ruah i jednogodišnja Ruta, bend Ogenj, trčanje, pomaganje ljudima na potresom pogođenom području, posao u obiteljskoj firmi koji njemu i njegovoj obitelji daje kruh i slobodno vrijeme da se bavi svime ranije spomenutim, zahtijeva mnogo snage, volje, a ponekad i odricanja, no Tomislav naglašava da se prioriteti poslaguju putem, sve je stvar dobre organizacije i rasporeda.
– Kradem vrijeme od svog odmora koji mi zasad još uvijek ne treba u velikim količinama, kradem vrijeme od obitelji ponekad, od benda, i naravno da sve to iziskuje i poneku žrtvu. Sve ovo što radim, sa svoje vjerničke strane, promatram kao nekakav razlog zašto smo na ovom svijetu, kako iskoristiti svoje talente u pravom svijetlu i ako je život dar, onda taj dar treba iskoristiti do kraja. Upravo to je ta Božja strana Stvoritelja u tebi. Upravo me taj naš vjernički aspekt podiže, iako nekad nije baš sve tako crno-bijelo – zaključuje Tomislav.
