S posljednjim danima srpnja 2021. godine Muzej grada Koprivnice preuzeo je u svoj fundus velik dio pisane ostavštine Željka Kovačića iz Podravskih Sesveta, želeći ju trajno sačuvati i obraditi na način kako i dolikuje fondu stvaranom kao životno djelo ovog Podravca koji je uistinu volio svoj kraj.
Željko Kovačić (1937. – 2015.), rođeni Ferdinandovčan, čitav je radni vijek proveo u Podravskim Sesvetama gdje se više od 50 godina isticao u spisateljskom, kulturnom, prosvjetarskom, sportskom i etnografskom radu. Već iz pobrojanoga razvidno je kakva je to širokokutna osobnost bila, jedinstvena u mnogim pogledima, koja je mnogo više radila za selo, nego li za sebe i svoju obitelj. Materijalno mu nikada nije bilo važno, ali je kroz pola stoljeća intenzivnog rada sakupljao svakojaku građu koja je prerasla u (ne)malu zbirku od nekoliko tisuća predmeta. U njoj se nalaze stare narodne nošnje, zbirka sesvečkih preslica, kolovrati, škrinje, numizmatika, nakit, staro oružje te druga povijesna i arheološka građa; koja tek čeka svoje krajnje rješenje.
Od 1969. godine Kovačić je oživio rad Sekcije igara i starih pastirskih sportova u kojoj je sudjelovalo 130 članova svih uzrasta, a uslijed čega je bio začetnik u uvođenju starih narodnih sportova kao nove osnovnoškolske izvannastavne aktivnosti u Hrvatskoj. Ustrajnim radom to mu je 1976. godine donijelo vođenje olimpijade starih sportova kroz duge 22 godine, a isto nije ostalo nezapamćeno niti od predsjednika Međunarodnog olimpijskog odbora Juan Antonio Samarancha s kojim se redovito dopisivao. Svo to autorovo istraživanje na kraju je pretočeno u knjigu “Pastirske igre i športovi Podravskih Sesveta” (2010.).
Kovačić je za svojim radnim stolom i sa pisaćim strojem bio sjedinjen, gotovo nerazdvojan, ostavivši iza sebe veliku količinu arhivske građe i korespodencije nastale uslijed njegovog vrlo aktivnog društvenog rada. Osim toga, pisao je najraznolikije književne komade, od pripovijedaka i romana pa do igrokaza, bilježio sesvečki govor i drugo. Među objavljenim mu se knjigama nalaze i: “Basne” (1977.), “Šege i navade Podravine” (1989.), “Priče i basne” (1995.), “Kratkopise I. i II.” (1995., 1998.), “Sema nemremo vgoditi” (1995.), “Vukovaru s ljubavlju” (2000.), “Pučkoškolci” (2006.), “Pričice z tesne vulice” (2012.) i “Priča o Rome” (2014.). No, tu priča ne staje, jer se u preuzetim rukopisima nalazi velika građa koja tek čeka objavljivanje. Recimo, ostavljen je monumentalan opus javnosti nepoznatih kratkopisa ili aforizama pisanih izvornom starosesvečkom kajkavicom od nevjerojatnih 68.000 komada, a uz njih još mnoštvo pjesama te pripovijedaka i/ili novela poput one “Nadnaravno” u kojima prenosi osobne doživljaje s Bogom i nekim drugim onozemaljskim svijetom.
Razumijevanjem i povjerenjem Kovačićeve supruge, gospođe Terezije, sva je ta građa (objavljena i neobjavljena) predana ravnatelju Muzeja grada Koprivnice dr. sc. Robertu Čiminu, što stvara obvezu njene obrade i povremenog izlaganja. Koprivnički Muzej je u tom procesu prepoznat kao ustanova koja se zna ophoditi s arhivskom i pisanom građom, ali i kao ozbiljan nakladnik koji će kroz Podravski zbornik i njegovu Biblioteku znati valjano predstavljati Željka Kovačića i njegove Podravske Sesvete.
