Ivon Fabijanec, 27-godišnji Koprivničanac, jedan je od rijetkih koji su svoje vrijeme odlučili uložiti u crkvenu glazbu.
Student je tako glazbene pedagogije na Institutu za crkvenu glazbu Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, zborovođa je i orguljaš nekoliko zborova na našem području, a planovi su mu također vezani uz glazbu.
Prije svega, moramo spomenuti da vjera, crkva i religija mnogima danas nisu točke interesa, mladi ovaj dio života često i zapostavljaju. No, Fabijanec je dokaz da je mladenačke glazbene interese i vjeru moguće povezati.
– Sve je počelo od i sve nas vodi k tišini. Zanimljivo je razmišljati o glazbi kao “čujnom posredniku” svog izvorišta – tišine. Ona je u ovom svijetu glas nekih drugih sila transcedentnih sfera. Kršćanstvo zna reći da je glazba glas Glasa. Glazbenik da bi napisao svoje djelo najprije boravi u tišini iz koje su nastajala i nastaju bravurozna djela, vječni klasici, neotkriveni ili zaboravljeni biseri. Sumnjam da su majstori poput Bacha, Mozarta i sličnih pisali svoja djela bez interakcije s tišinom. Danas smo rijetko u tišini, postala je skupocjena. U njoj čovjek ostaje sam sa sobom i tu se događaju mnoge bitke, najteže odluke, ali se rađaju i velika djela. Ono što želim reći je da u svijetu crkvene glazbe živim od svoga djetinjstva. Bogomolje su za svakog vjernika, bez obzira na religijsku pripadnost, sveta mjesta u kojima se događa drugačija stvarnost. Glazba je dio takve stvarnosti. Spomenuo sam tišinu. Tišina je osnovni element sakralnosti. Biti nositelj glazbenog događanja u takvoj zbilji oduševljava – otkriva Fabijanec.
Nastavlja kako je služba crkvenog glazbenika usko povezana s orguljama. One su tako sastavni dio kršćanskih bogoslužja, ali su i koncertni instrument, tvrdi.
– Orgulje sam počeo učiti još u osnovnoj školi. U Glazbenoj školi u Varaždinu maturirao sam smjer teorija i orgulje u klasi poznate koprivničke orguljašice Natalije Imbrišak, moje drage profesorice s kojom surađujem i dan danas. Sada, na studiju glazbene pedagogije na Institutu za crkvenu glazbu, orgulje izučavam kod profesorice Elizabete Zalović, renomirane orguljašice i također moje svesrdne podrške. Orguljama se ne bavim profesionalno, one su jedan od kolegija koje studij za crkvenu glazbu izvodi, ali se istima nastojim posvetiti malo više. Osim orgulja sviram i klavir – objašnjava.
Fabijanec vodi zborove u Močilama, Legradu i Ludbregu, a glazbeni ga susreti ispunjavaju
Zanimljivo je da je Fabijanec isprva diplomiralo teologiju, no put ga je odveo u glazbene vode.
– Nakon srednjoškolskog obrazovanja upisao sam studij teologije za vrijeme kojeg sam se također aktivno bavio glazbom. Sudjelovao sam u izradi nosača zvuka Okteta zagrebačkih bogoslova “U tebe se uzdam, Gospodine’” kao dirigent i orguljaš okteta. Vjerujem da je sva lijepa glazba pisana po nadahnuću, bilo ono duhovnog ili pak ovozemnog usmjerenja. Tko se ozbiljnije bavi crkvenom glazbom svakako bi trebao posjedovati određena teološka znanja. Musica sacrae, sveta glazba, je zapravo pjevana molitva i jedan je od najranijih oblika glazbe uopće. Glazba je stoljećima stajala u provenijenciji krila Crkve sve do osamostaljenja pri razvijanju svjetovnih oblika. Danas smo svjedoci obrnutog, sav svjetovni “melos” ulazi u područje svetog i unosi profani karakter stapajući dvije nestopljive stvarnosti. Crkveni glazbenik bi ponajprije trebao biti teolog, a zatim glazbenik – tvrdi.
Kako bi glazbom ostao okružen i u lokalnoj sredini, Fabijanec je postao zborovođa i orguljaš u župama Močile, Legrad i Ludbreg.
– U svojoj matičnoj Župi Močile vodim dva zbora, Zbor mladih Eshaton i Dječji zbor Zvončići te redovito sviram na nedjeljnim i blagdanskim slavljima. U Župi Legrad vodim Mješoviti župni zbor Schola Ss. Trinitatis te redovito sviram i tamo. U Župi Ludbreg još djelujem kao dirigent mješovitog župnog zbora. Do neslavnog potresa koji je pogodio Zagreb djelovao sam i kao zamjenski orguljaš glavnom katedralnom orguljašu zagrebačke prvostolnice. Nažalost, zagrebačka katedrala je trenutno zatvorena, kao i župna crkva u Legradu, pa su i vrijedni instrumenti u njima osuđeni na čekanje – spominje.
Iako se zborovi nalaze na, više-manje, istom geografskom području, Fabijanec otkriva kako između njih postoje određene razlike, ali i sličnosti. Sve ovisi o motivaciji i želji, ali i glazbenoj potkovanosti članova.
– Veseli me rad sa Zvončićima, njih je oko 25. S obzirom na to da su brojni od njih polaznici Umjetničke škole Fortunat Pintarić u Koprivnici, muziciramo na ozbiljnijoj razini. Djeca jako vole glazbu, vole nastupati, vesele se pohvalama i spremni su na možebitne popravke. Eshaton broji 15-ak članova. To su većinom mladi ljudi i radnička mladež koji se u slobodno vrijeme druže i koriste priliku da zajednički slave. Župni zbor u Legradu broji 27 članova. Župa Legrad relativno je mala župa, ali je tradicija pjevanja duga i članovi se rado skupljaju na tjednim probama. Moram priznati da su najredovitiji što se tiče dolazaka na probe, rijetko tko izostaje. Generalno, pjevači s kojima radim većinom su amateri koji rado izdvajaju svoje slobodno vrijeme sa željom i nakanom napretka i očuvanja lijepog u njihovim sredinama. Nastojim da ta druženja i probe budu vrijeme za kvalitetni rad, ali i mogućnost opuštenih i bezbrižnih susreta u kojima se i zaborave životni problemi. Svaki od nas nosi dovoljni teret životnih briga, ljudi su željni zajednica i susreta u kojima se oraspolože. Crkveni zborovi su blaga naših sredina – ističe Fabijanec.
Iako su se susreti zborova prije pandemije održavali redovito, druženja su se za vrijeme novih svjetskih i životnih promjena, kako ih Fabijanec naziva, svela na minimum.
– Ni probe crkvenih zborova nisu tome izuzetak, ne održavaju se u onom intenzitetu kakav je bio koju godinu prije. Valja naglasiti da je svaka nedjeljna misa zboru određeni nastup za koji se potrebno pripremiti. Izvan okvira pjevanja nedjeljnih i blagdanskih misa, zborovi rado odlaze na gostovanja u druge župe i festivale crkvene glazbe – napominje.
Za aktivno sudjelovanje u zajednici najvažnija je dobra volja
Za sve ove obaveze važno je izdvojiti i vrijeme. Budući da je Fabijanec još uvijek student u Zagrebu, sve aktivnosti ostavlja za kraj tjedna.
– Kada se čovjek organizira i posloži, ništa nije teško. Slobodno mogu reći da su moje obaveze i moje osobno zadovoljstvo. Koliko god je rad s ljudima težak, opće zadovoljstvo i vrijeme provedeno s lijepom glazbom ispunjava – govori nam.
Ustrajnosti, volje i uspjeha pak nema bez inspiracije, a Fabijanec se pobrinuo da uvijek ostane motiviran.
– Svaki moj osobni napredak je i napredak mojih zborova, te napredak mojih zborova je i moj osobni. Nove spoznaje i iskustva u glazbi i s glazbom nadograđuju osobu i ugrađuju se u zajedničke muzičke pothvate. Već sam napomenuo, svi zborovi koje vodim su amaterski zborovi koji okupljaju različite profile ljudi i djece kojima je zajednički cilj – glazba. Zamislite jednu zaposlenu majku ili oca koji radi osam ili devet sati na poslu, doma ga čekaju druge prilike i onda se još navečer uputi na probu zbora na kojem izvodi neki stavak iz četveroglasne mise i u tome uživa. Radost je biti dio takvih susreta koji oplemenjuju i razvijaju. Naš glazbeni sustav nije koncipiran na način da se svi glazbeno (polu)opismene, kao što je to primjer u Engleskoj ili sjevernoj Europi, pa su i te probe prilika da se ljudi, osobito djeca, glazbeno priuče muzičkim osnovama. Glazbom se ispunjava život i liječi, glazbom se modelira, samo treba koristiti ispravne tehnike – smatra.
Po pitanju planova, Fabijanec kroz šalu odgovara kako je ponekad najbolje ne planirati.
– Nakon završetka studija nadam se zaposlenju u struci kao glazbenik pedagog i nastavku onoga što već radim. Mnogi su me pitali za što uopće studij crkvene glazbe osposobljava – osim honorarnog rada u crkvi, završetak studija pedagogije omogućuje zaposlenje u odgojno-obrazovnim institucijama. Volio bih potaknuti mlade ljude da se odvaže otrgnuti modi lakih nota i površnih tekstova. Grebanje ispod površine često donese neočekivane ljepote. Svijet klasične, svete i uzvišene glazbe odgaja, nagrađuje i obogaćuje – zaključuje.
