“Prepoznati ga – bijaše uskraćeno njihovim očima. Prepoznaše ga u lomljenju kruha.”
Lk 24, 16. 35
Ostani s nama Gospodine, zamalo će večer i dan je na izmaku, vape tvoji učenici Gospodine na putu u Emaus, govorimo i mi u naše dane i ovo nezgodno vrijeme.
Želimo Ti i mi, kao i oni, ispričati što se to nama događa ovih dana, zašto se putem svađamo, zašto svađa i do tvojih ušiju dolazi!
Valovi zaraze nižu se jedan za drugim: prvi nas je zatvorio, drugi je odnio mnogo života, a treći uzima preostale zalihe strpljenja. Svaki dan sustižu nas vijesti o broju zaraženih i preminulih. Nadamo se prekidu lanca zaraze. Sramežljivo se budi nada da se nazire kraj, ali čim se pojavi, proguta ju iluzija. I kao učenici u Emausu razočarani govorimo: a mi smo se nadali!
Brojevi nisu samo brojevi. Svaki broj nosi ime našeg ukućana, prijatelja, susjeda, kolege s posla, sugrađanina; krije lica naše braće i sestara čiji odlazak ostavlja tugu i prazninu. Loše udarne vijesti jačaju napetost, produbljuju zabrinutost, a zbunjuju nas i neki od naših.
Gladni smo “dobrih vijesti” koje hrane istinom, sigurnošću, slobodom, pouzdanjem – ne obmanom, iluzijom, napetošću, zabrinutošću. Trebamo “dobru vijest” koja nije “kratkoga daha”, nego “diše iz dubine”, unosi sklad i donosi mir. Željni smo čuti vijest koja navješta radost i nadu.
Uskrs je slavlje “dobre vijesti”. Iz dubine zemlje čuje se disanje koje pokreće zemlju. Probudio se Onaj koji u “utrobi zemlje spava”. Budi ga toplina Božje ljubavi koja se “poigrava s hladnim grobom” i pretvara ga u “toplu kolijevku života”. On nosi “dobru, radosnu vijest” – poruku života! Sin Božji ustao je iz hladne zemlje – uskrsnuo je od mrtvih! Nije iluzija, nije lažna nada, nego najdraža istina, tajna vjere. Pronašao je ključ kojim otvara vrata što vode iz smrti u život i njime otključava grob u koji smrt zatvara ljude. Uzima križ na kojem je bio prikovan i njime otključava što je zaključano: Cenaculum, Petra, Tomu, Mariju Magdalenu. Sve to čini iznutra – ulazeći u sobu, u nutrinu, u dušu; otvara iznutra za novi početak, za novi hod, novi život.
Danas se ponovno zatvaraju granice država, zatvaranje prijeti mnogim školama i ustanovama. Ljudi se povlače u sebe, zatvaraju se. Svako stanje, pa i stanje zatvorenosti, prikladno je za Isusov ulazak u kuću, među ljude – Isus ulazi kroz zatvorena vrata. Ozračje zatvorenosti izazovno je stanje za Uskrsloga. Spreman je proći kroz ljudsku zatvorenost – materijalnu, duhovnu i donijeti mir, darovati slobodu, unijeti neočekivanu, nezasluženu, djetinju radost.
Dok otvara vrata groba, Uskrsli traži gdje sam se zatvorio, koja sam vrata zaključao u strahu od Boga, drugih; želi ući u moju nutrinu. Na različite načine kuca, ulazi, nudi se i daruje novost života koju samo On ima moć dati – da ga prepoznamo. Po iskustvu učenika poučava nas kako ga prepoznati.
Prepoznaju ga po glasu. Riječi Učitelja, natopljene toplinom i ljubavlju, pronalazile su put do srca, do skrivenih i ranjenih kutaka nutrine. Bile su lijek koji smiruje valove nemira i obnavlja nadu i pouzdanje. Njegov glas, koji su dobro poznavali, vraćao im je “dobar glas”, izgubljen grijehom, slabošću, lutanjem. Njemu su uzeli dobar glas, a on je dobar glas vratio čovjeku. Zaraza “lošeg glasa” ne staje, dolazi u valovima, a Uskrsli iznova nosi Božji glas koji po imenu proziva: “Marijo!”, “Šimune Ivanov!”, “Toma!” te po njegovom glasu postaju “nositelji uskrsne radosne vijesti”. I mi žudimo za Božjim glasom, dobrim i radosnim koji jedini dopire do srži bića i tjera da ga prenesemo po svojoj zemlji – da se svijet zarazi radosnom, dobrom vijesti.
Prepoznaju ga po ranama. Isus prepoznaje rane mnogih: rane supružnika, ljudskih odnosa, ranu rastakanja obitelji, rane bolesti, tjeskobe, straha, neurednog života. Na svome tijelu prihvatio je rane duše i tijela. Kristove rane su njegova “osobna karta”, one su zrake nade. Krista prepoznajemo po ranama na tijelu Crkve, po ranama potresa i pandemije, u ranama braće i sestara, u osobnim ranama. Mjesto slabosti i nemoći Isus može pretočiti u “izvor snage”.
Prepoznaju ga po lomljenju kruha. Lijep je običaj da o Uskrsu blagujemo blagoslovljeno jelo. Uskrsno otajstvo u sebi čuva dragocjenu nit zajedničkoga svetog blagovanja – od Večere koju pažljivo priprema, u kojoj daje sebe, preko doručka na obali jezera, komadića ribe u Cenaculumu, sve do prepoznavanja u Emausu. On se lomi, daje, dijeli i hrani učenike. Želim da ga prepoznate u svojim Crkvama gdje sebe za nas lomi. Bit će i za vašim obiteljskim stolom – prepoznajte ga i dijelite.
Prepoznaju ga u pažnji. Uskrsli Gospodin pojavljuje se u zoru na obali. Pažljivo prati učenike dok su na moru opterećeni svojim poslom. Toplinom rađa novo jutro učenika. Nježnošću majke obraća im se “dječice” i žarom ljubavi “pripravlja žeravicu” i zagrijava dušu za novo rađanje poziva.
Prepoznaju ga u novome Dahu. Isusa prepoznaju u Dahu čija snaga vraća svježinu učenicima, ostalima bez daha. I danas mnogi gube dah u životnoj utrci, bolesni traže pomoć respiratora, poslodavci su na “izdahu” bez mogućnosti rada, zarade i plaćanja radnika koji strepe za svoje obitelji, djeca i starci traže blizinu disanja svojih najbližih. Cijelo društvo se umorilo, teško diše i žudi za novim disanjem. Uskrsli želi sa svakim nanovo prodisati.
Braćo i sestre, Gospodin hodi našim stazama. Daje nam se prepoznati po ovim i sličnim znakovima. On zna gdje se treba pokazati. Gdje se život umorio, gotovo stao. Neka vam otvori oko vjere i ljubavi da ga prepoznate. Neka vam u dušu ulije radost. Samo ispunjeni radošću možemo navijestiti da je Krist živ, da je radost života. Sretan Uskrs!
